Na današnji dan je zarobljen komandant odbrane Žepe Avdo Palić. Sve se desilo u trenutku kada je odlučio da se odazove na pregovore s vrhom tzv. “VRS”, jer je Žepa nakon velike i herojske odbrane, okružena sa svih strana i prepuštena sama sebi, pala.
Šta se dešavalo u julu 1995. godine u Žepi, da li je moglo drugačije, kako je Avdo Palić svjesno dao svoj život kako bi spasio druge, razgovarali smo s Esmom Palić, njegovom suprugom, koja danas živi u Sarajevu.
– U Žepi je u julu 1995. godine bilo stanje pakla – vreli julski, dani, bombardovanje sa svih strana, blokade, svjesni ste da se stotine kilometara daleko od slobodne teritorije, od Armije RBiH, okruženi vojskom koja je htjela Žepu etnički očistiti. Kada su počele dolazi priče iz Srebrenice, tada je zavladala teška panika – rekla je Palić za „Avaz“.
Pojašnjava da se ona s Avdom i njihovim kćerkama nalazila u Žepi, a tamo su bile i cijele njihove porodice.
– Razmišljala sam da ćemo se mi možda i spasiti, ali Avdo? Kako će on? Žepa je 13 dana nakon genocida u Srebrenici bila u paklu, čekala je pomoć. Narod i rukovodstvo Žepe su htjeli da ostanemo u Žepi i da se odbranimo, a “VRS” je imala istu namjenu s nama kao i s narodom Srebrenice. Avdu sam zadnji put vidjela s 24. na 25. juli, kada je sa zločincem Zdravkom Tolimirom ispratio prvi konvoj s ranjenicima i civilima. Rastali smo se na liniji razgraničenja kod Kladnja oko 3 sata ujutro, ja sam otišla na slobodnu teritoriju, a on se vratio u Žepu da završi svoju misiju – kazala je Palić za „Avaz“.
Ispričala je da je rukovodstvo u Sarajevu u noći s 23. na 24. juli reklo rukovodstvu Žepe da im ne mogu pomoći i da pomognu sami sebi kako znaju i umiju i da je zbog toga Avdo Palić otišao na pregovore. Pojašnjava da je Avdo Palić zarobljen 27. jula u bazi UN-a u Žepi, a povod je bilo blokiranje posljednjeg konvoja civila i ranjenika, jer je ratni zločinac Mladić shvatio da nema više civila, a da se Avdo Palić i vojska nisu predali.
– Avdo je imao dosta prilika da ode iz Žepe, ali nije otišao. Zvali su ga da dođe u Sarajevo na edukaciju, ali nije htio jer je znao da se dešavaju loše stvari oko enklava. Ostao je na svom zadatku do kraja. U autobusu kada smo se rastajali rekla sam mu: „Avdo, molim te čuvaj se, prvo misli na sebe“. Odgovorio mi je: „Uradit ću ovaj zadatak do kraja, sa mnom šta god da bude, a ti i djeca ćete imati sve“ – emotivna je bila Esma.
Ističe da je sve alarmirala da oslobode Avdu kada je čula za zarobljavanje, jer je znala da neće biti odmah ubijen, da će biti prvo ispitivan, a postoji mogućnost i da se dobro istrguje u razmjeni. Mišljenja je da se moglo uraditi puno više na Avdinom spašavanju.
– Nikada se ne prestajete nadati da je neko živ dok ne pronađete kosti. Nada uvijek postoji, 14 godina je to trajalo, to su agonije. Kada smo ga ukopali, onda je laknulo. Ono što ne mogu oprostiti je što se i sad traže nestali. Heroja se više niko ne sjeća, oni nikome ne trebaju, ovom društvu trebaju crne hronike, kriminalci, teške teme, ne trebaju pozitivni uzori, ne treba im Avdo Palić koji je žrtvovao život za ljude koji je bio odgovoran – zaključila je Esma Palić.