Bunarevi za žedne
Hair je u toliko bolji u.koliko se više koristi, pa i Hrnjičina ljuba ne prepušta upozoriti sina da napoji i sebe i dogata iz bunara, kao hajrata Hrnjice Muje. I zaista nisu rijetki slučajevi da »hajrsahibije«, kao i Hrnjica Mujo na kunari, podižu bunareve na vrhovima brda i visoravnima, na koja se putnik mora uspeti i zaželjeti osvježenja.
Poznajem u svom rodnom kraju dva takva bunara usred šume na vrhu brda Bokšanice, između Godomilja (odn. Borika) i Žepe, gdje su seljaci iz okolnih brdskih sela dolazili s tovarima žita radi meljave. Uz Вокšanicli je veoma težak put sa strmim usponom.
Negdje na pola puta idući uz Bokšanicu, na lokalitetu Dolovi, postoji bunar kao hajr moje nene (po majci). Umije Halilović, rod. Džindo iz Žepe. Moja nena još prije Prvog svjetskog rata dala je iskopati tu lijep bunar, plativši sve troškove i uloženi trud oko toga. Za taj njen dobri gest i hajr saznao sam prvi put* kao mali dječak kada sam se prvi put napio vode iz »krbe« na tom bunaru, a u društvu sa mojim amidom, koji mi tada kaža:
»Ovaj bunar je hajir tvoje nene iz Žepe«.
Drugi bunar u šumi Bokšanici, za koji se sigurno zna da je također nečiji hajrat, mada mu je »hajir-sahibija« uglavnom nepoznat, nalazi se pokraj drugog puta, što od Godomilja vodi ka istočnom dijelu Žepe – prema selima Ribiocu i Slapu na Drini. Taj se bunar sada zove – Bunarić, pa je i njegov lokalitet dobio po tome ime – kod Bunarića. U austro-ugarskim vojnim kartama rogatičkog regiona taj je bunar ubilježen pod imenom »Hodžin bunar«, što nedvosmisleno kazuje da je on hajrat nekog hodže. Od prošlog rata kod njega se nalazi grob šehide, Kadrić Hatidže, iz sela Ribioca, koja je tu i ubijena. Dosta puta sam se napio vode i iz pom. »hodžinog bunara« (možda hajrata moga pretka po kojem nosim i prezime), i to iz kupaste posude od omorikine kore (»krbe«). Kada ta posuda ostari i postane lomljiva nađe se uvijek netko da napravi drugu.