● NIDŽO I NJEGOVE BOMBONE ●
Babo je nekako natrefio kada je prvi ponedjeljak u septembru ’69. godine i poveo me u školu, u Gođenje. Malog, plavog, pjegavog prvačića. Nije bilo plaho rano, jer se sunce već bilo spustilo do pola Gođenja. Nikad nisam bio u Gođenjima, a uprenase ih gledam od svog rođenja. Opominjao me da ne idem van jednostopa da ne nalijem rose u nove opanke čiji dugi kaiševi mlataraju kao mini-vjetrenjača i ne pokvasim jučer oprane žute pantalone.
Spustismo se do rijeke. Uplašio sam se. Velika voda, a huči jače nego vjetar povrh Bukovika. Tri brvna sa obale na obalu, ono treće se iskrivilo i iskočilo, valjda bilo sirovo, pa se napravila velika rupa kroz koju bi i amidžin horoz mogao propasti.
Zastade, podiže kažiprst prema meni i prijeteći izdiktira: “Nikad ne gledaj u vodu, već u balvane i ne okreći se! Ako me ne poslušaš, odnijeće te voda i ostaviti pod Borovačkim stjenama i nećeš dobiti pravu loptu kad završiš prvi razred!“
Uzbrdo smo išli malo sporije, a i sunce ucvakarilo u leđa. Već sam i gladan i žedan i kući bi se rado vratio – ali prava lopta bijaše jači izazov. Kroz selo blehnula djeca u mene kao telad u šarena vrata. Doduše, i ja u njih. Nikad ih nisam vidio. Držeći se čvrsto babi za kaput stigosmo do škole. Eee, jeste velika. Sto tri puta veća, nego kad sam je gledao od kuće. Kamene crvenkaste ploče nazidane jedna na drugu nebu pod oblake preciznije nego ona tri brvna na rijeci. Stojimo na terasi, kao guvno, komotno bi se moglo rasturiti na „male“ .
Pojavi se i učitelj, sa babom zbija nekakve šale, a ja se podobro zavuk’o pod kaput i drhtim. Učitelj Nikola. Učo Nidžo. Mladolik sa kovrdžavom kosom kao u Behadila iz Bojranica. Sigurno joj vjetar ne može ništa. Bio mi je Behadil nekako posebno drag, davao nam je pravi fudbal, onaj sa žutom dušicom, da ga šutamo, a on je bio majstor s loptom – što jeste, jeste.
Učitelj pokuša da me pomiluje, a ja u vrisak. Babo me premjeri očima – ali jok, uhvatio se ja za njega kao krpelj. Plačem, nije me stid, ali u školu neću. Obrni, okreni – krpelj ne popušta. Učitelj k’o učitelj vidi da se i babo naljutio, pa onako usput reče: „Pričekajte, sad ću ja.“ Zamače u drugi dio škole čiji je krov bio naslonjen na nekoliko velikih stubova, istih onakvih kao u crtanim kaubojskim romanima. Ubrzo se vrati. Zvižduće nepoznatu melodiju i u ruci nosi neku kesu. Kad nam se približio, izvuče iz kese nekoliko bombona; babi jednu, sebi jednu, a meni dvije. Nisam se nećk’o. Zadnji put sam vidio bombone kada je babo prodao šljive, prošle jeseni. Ostatak bombona vrati u džep i naglasi da će ostale podijeliti u razredu kad bude odmor. Namignu mi i ja sa njim u školu. Bombone pobijediše ratobornog krpelja.
Narednog dana sam sām došao u školu. Nadao sam se bombonama. Nije ih bilo, ali je zato cijeli list bio ispisan crticama – kosa tanka, a uspravna debela.
SEID ZIMIC