OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO
● Često čeznem za četvrtkom ●
Četvrtak u Žepi. Dan porodične medicine. Nekako pred novu godinu, naokolo snijeg „dozaopanak“, a kod džamije samo poprhutio. Nije prepuhalo preko Sjeverska, doći će ljekar sa svojom pokretnom apotekom. Salilo se naroda i bolesnog i zdravog – svako sa svojim ciljem. Nahanjco Šaban onu pećicu, i ko nema temperaturu ima da je dobije. Dojenčad plaču horski i nevoljno ih puštaju preko reda. Ljekaru ništa neobično, navikao je na žepske vragolije, više ga brine kako će preći Bokšanicu bez lanaca. Šaban i kartoteka, i laborant, i apotekar, i … Amma, nije dva u jedan, već trideset i tri u jedan. Uspješan četvrtak – niko nije dobio uputnicu u bolnicu, daleko je Foča, a snijeg upriječio.
Krcat i hodnik. Mračan. Sa hiljadu tema. Uglavnom omladina. Pomalo se i ašikuje. Hamdija lupa pečatom – neko plaća struju ili šalje telegram. Opći metež. Na spratu vrisak – junačina vadi zub „nasuho“. Bolje i tako nego sa zuboboljom ući u dugu decembarsku noć. Koliko li je puta učiteljica Rosa štrecnula (stan do stomatologije), ako nije skakala u snu, onda joj je neko salio hajirli stravu.
Poštar Idriz čeka pred ambulantom, uručuje novogodišnje čestitke i opomene za porez. Nije dan za dobru fotografiju, ali će Izo dati uputstva (glavu ispravi, malo osmijeha, ne drži se za žicu od ograde,…) i fotka se komotno može poslati momku. Često – za uspomenu i dugo sjećanje.
Momčići se stamili kod „Šetkića“. Kafana krcata, kao da su došle tri, a ne jedna nova konobarica. Kad će fajront – ni Baba Vanga nema pojma.
Avdija priteg'o lance na tamnozelenoj „Škodi“, nabacio dvije vreće brašna na galeriju i sa nekoliko nena – pravac Čavčići. Nema kad brašno pokisnuti – Avdija vozi.
Onaj doktor ništa ne reče pametno: biće red priviti mladog sira, nasjeckati gavezi, bijelog luka natrpati u suhu šljivu, dobro posoliti rasola, namočiti vunene čarape u sirće, naliti dvije-tri kapi zejtina u uho …
SEID ZIMIĆ