Priča o Žepi
autor Nurija Sinanović iz Risića
O Žepi je teško napistati pjesmu. O Žepi je lakše napisati priču. Žepa je po meni nikad do kraja neispričana priča.
Žepa, to je jedan Bosanski predio smješten uz obalu poznate, brze, plahovite i opjevane rijeke Drine.
To je jedan pitom, živopisni pejzaž, većim djelom obrastao gustom šumom, djelom rasprostranjenim pašnjacima sa sitnom, niskom i mirisnom travom, djelom opasan kanjonima, pećinama i hladnom izvorskom vodom i mostom na Žepi čiju sam pricu u Gimnaziji znao napamet.
Nalazi se izmedju Rogatice, Višegrada i Han Pjeska sa jedne strane i Vlasenice i Srebrenice sa druge strane.
U samoj dolini tog pejzaža rasprostire se mjesto Žepa. Bjeli se iz daljine kao stado ovaca kako nepomicno pasu kad poslije jakog ljetnjeg pljuska ogrije sunce. To je jedan pitom i miran kraj i kad čovjek prvi put dođe stane mu dah a oči i duša zatitraju i zaigraju napajajući se lijepim prizorom ovog živopisnog kraja.
Spoj Žepljaka i ovog kraja je jedinstven. Niko drugi tako mirno i spokojno nemože ovdje živjeti kao Žepljak i niko drugi osim Žepljaka nemože ovom kraju dati takvu mirnoću, ljepotu, miris i spokojstvo. Jednostavno ovaj kraj Žepljaku i Žepljak ovom kraju daju život ili smisao života. Razdvojiti Žepljaka od Žepe je ništa drugo nego počiniti zločin. To znači ubiti i Žepljaka i Žepu. Protjerate li Žepljaka iz Žepe isto je što i uzeti mu život a Žepski kraj bez Žepljaka ostaće pust i mrtav. I jednom i drugom ćete uzeti život i počiniti nezapamćen zločin.
Neki koji ne znaju šta je pitomost, mirnoća, rahatluk i ljepota rekoše da je to divlji kraj, drugi nazvaše pitomom divljinom.
Ja pripadam onima koji je znaju i smatraju biserom ljepote na ovom inače lijepom i živopisnom Bosanskom prostranstvu.
Njena ljepota, pejzaži, vazduh, voda, ljudi jednostavno snagu daju i liječe dušu. Tu sa čovjeka spadne svaki teret koji odnekud doneseš i postaješ onakav kakav bi trebo stvarno biti. U čovjeka ovdje ulazi neki novi mir, smisao života i rahatluk.
Kad sretnete čovjeka iz Žepe i okoline a prvi put ga vidite i on za vas je poseban događaj. U njegovom oku u istom trenutku osjeticeš dobrotu, gostoprimstvo, srdačnost i mirnoću, ali u drgom oku obazrivost i rezervu. Nisi ni trepnuo a on te već pročitao. Ispričaćeš mu sve o sebi a da ništa nije ni upitao.
Onda se to ispitivačko oko pretvara kao ono prvo oko dobrodošlice i srdačnosti. Ako si došao tražiti dobrog konja uputiće te na Stoborane ili Borike. Ako si došao dobre hajvane kupovati uputiće te na Igrišnik ili druga mjesta oko Žepe i Žepskih sela gdje ćeš se najesti zdravog mrsa i napiti mlaćenica. Ako si se došao odmoriti pored Drine onda Slap i Pripečak, ako si došao tražiti lijepih i zdravih cura onda će ti reći, sve su dobre, koju god izabereš nećeš pogriješiti.
Imaš osjećaj kao da taj čovjek sve o tebi zna i Bogom bi se zakleo da mu je o tebi već neko pričao. Kad se poselamiš sa njim on će se samo jednom neprimjetno okrenuti za tobom i nastaviće put polagano i mirno. U tebi će se sve promjeniti, ako si došao sa lošim namjerama odustaćeš i naći neki drugi pozitivan razlog. Tako i na taj način Žepljak i čovjek iz tog područja brani tu mirnoću, ljepotu i pitomost svog kraja i u svako doba spreman je i život dati.
Ako Žepljak ili čovjek iz okoline Žepe, Luke, Krusevdola, Brložnika, Purtića, Podžeplja, Krivača, Gođenja i ostalih mjesta, procjeni da si čvrst i jaran u smrt će s tobom krenuti i neće ga biti nimalo strah. Sedamdesteih godina kada je moj brat rahmetli Jusuf bio učitelj u Luci a ja išao u Gimnaziju često sam išao za Luku. Nije bilo ni telefona ni SMS ni autobusa ni puta kako treba, ako uloviš neki kamion “šticar” koji ide na Stublić po trupce dobro si prošao. Najsigurniji je bio tabanovića Fijaker.
Marsuta Srebrenica, Lipovac, Kutuzero, Bijelo Polje, Podravanje, Stublić, Šarena bukva, Vukoljin stan, Luka.
Sreo me čovjek i kaže Hožgeldum, ja prvi put čuo za tu rječ, pošto se kod nas u Burama nije upotrebljavala ta riječ. Ja mu kažem, hoće hoće. Pitam brata on mi kaže pita te kako si. Mi smo njih zvali smole jer je sve mirisalo na crnogoričnu šumu i smolu, a oni nas bure jer smo imali hrast, grab i lijesku.
Kad sam bio momak kasnije idem iz Podžeplja seoskim putem za Krivače kod cure. Kuća iznad puta koja pripada Krivačama sjedi žena pred kućom. Hožgeldum momak, reko hožgeldum, odakle si, iz Risića rekoh, da nisi Salkin sin otkud znaš. Hajde na kahvu. Vidiš ovu kuću, ovo je tvoj otac zidao. Puno kuća je u ovom kraju pravio. Svi ga dobro poznajemo. Toliko mi je dušu napunila. Bila je to mati učitelja Sejdalije Palića koji je kasnije radio u Sućeskoj, neznam da li je živ.
Poslije sam idući prema Krivačama našao curu na vodi kako toči vodu, ima li šta ljepše nego sresti curu na vodi. Posjećivao sam i Luku i Krušev do. Sav mi je taj kraj prirasto srcu.
Gostoprimstvo je zaštitni znak Žepe i okoline. Takva je Žepa i Žepljak. To je jedan neraskidivi spoj života, harmonije i smisla za život.