OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO
● Sporohodna civilizacija ●
Ne smijem se zakleti – 1966.,1967. ili 1968. godina? (Oni koji bolje zapamtiše rekoše da je bila 1964.) U Budučinom Potoku pokretna kasarna sa svim pratećim sivomaslinastim sadržajima. Voda adaptirana. U dnu Himzinog i Ibrišimovog čajra šator od nekoliko stotina metara kao spavaonice. U paraleli kuhinja i trpezarija. Šator sa komandom i medicinom. U prikrajku, gotovo u šumi, nastrešnica sa agregatima i gorivom. U pristranku veoma visoki jarbol sa zastavom Jugoslavije. Kao pod konac parkirani bageri, kamioni, rovokopači i druga teška mehnizacija namijenjena za probijanje trase preko Bukovika do Zlovrha.
Svako vrijeme ima svoje čari. Dječurlija gleda čudo neviđeno. Bude i poneka džabna vožnja, vožnja za pamćenje, čokoladica što je ostala od marende i poneki prilično očuvani fudbal. Sve je to manje bitno, ali se znalo desiti da se odredi dan kada građani mogu doći i vaditi zube i to sa anestezijom. Znate onu našu – vojna medicina je najbolja. Možda sam koji put debelo fasov’o kad sam, kao dijete od nekoliko godina, pobjegao na Palež da posmatram i čudom se čudim. Razglas me prilično plašio, neko priča, a nema nikoga, samo neka kutija zakačena visoko na jeliku.
Pazi sad! „Prikazuje se film“. Ratni – domaći. U boji. Vojnički bijeli čaršaf kao projekciono platno. Po livadi poravnio mahluk od sedam do sedamdeset i sedam. Pomrčina – biće dobra slika. Svi bulje u onaj čaršaf i tišina. Samo negdje podaleko zvrndaju agregati. Poneko dijete i vrisne, uplaši ga sadržaj kadra. Nisam plaho precizno gledao film, ništa nisam razumio. Više sam posmatrao popaljene sijalice i tzv. prigušena svjetla na farovima. Tog ljeta je bilo nekoliko predstava. Prepričavalo se po sijelima. Svako je bio mudar na svoj način.
Eto, kako je trasa odmicala preko Bukovika, tako se topila i kasarna u Budučinom Potoku. Cesta još živi, na sijelima se ne prepričava ’67. ili ’68. Uspomene blijede i postaju beznačajne. Možda je dovoljna rečenica – bilo nekad u Budučinom Potoku.
SEID ZIMIĆ