Rifet u Ljubomišlju, Tom u srcu: Jedno selo, dva srca i jedna dženaza
Piše: Sljivar ef. Edin
Druga je zima kako sam sam sebi na leđa natovario teret hodžaluka u Žepi. Istočna Bosna. Povratnici na porušena imanja. Obišao sam gotovo sva žepska sela. Upoznao većinu džematlija.
U Ljubomišlju nisam bio. Tu, kako sam čuo, živi samo jedan čovjek. U spiskovima ljudi koji su uplatili članarinu Islamske zajednice, vidim da je Rifet Saračević već u januaru 2007. uplatio svoj dug. Čovjek je uplatio članarinu, a nikad ga nisam vidio. Ne dolazi na džumu. Bilo je u tome neke nelogičnosti.
Mladi imami, obično pogrešno, misle da ljudi koji ne dolaze na džumu ne zaslužuju pažnju. I vrijeme. Tako sam i ja mislio.
Početkom 2008. godine, Salih Čolić sa Laza, sela blizu Ljubomišlja, pred džumu mi donese novac za članarinu od Rifeta Saračevića. Od tog dana ime Rifet Saračević mi nije silazilo s uma.
Počnem se raspitivat.
Jednu noć, ulazim u kuću, s akšama, stresam sa sebe snijeg u hodniku, čujem, a i po obući vidim, da mi je na sijelo došao moj Nermin Kulovac, matičar u matičnom uredu u Žepi, i njegova hanuma Fahira.
Uđem i prije selama upitam:
— Boga ti Nermine, znaš li ti nakvog Rifeta Saračevića?
— Znam. On ti živi u Ljubomišlju. Sam je. Nema nikog drugog u selu. Ljubomišlje je selo poznato po srednjovjekovnim stećcima, bogumilskim nadgrobnim spomenicima.
— Pa, kako živi? — pitam Nermina.
— Ma, teško. Sam je. I bolestan. Ima šećer.
– Volio bih ga posjetiti.
— Pa hajmo, ako hoćeš, sutra.
Tada se u razgovor ubacuju moja supruga Osmana i Nerminova supruga Fahira, sa prijedlogom da mu one naprave nešto za jelo.
Toplu pitu da mu ponesemo.
Dogovoreno.
Sutradan oko podne, krenemo u Ljubomišlje. Nermin je im’o starog Toyotinog pikapa. Nismo mogli izaći u selo. Pod selom smo ostavili auto, u prtini, i nastavili pješice.
Došli smo pred kuću. Vidi se trag do vanjskog klozeta i do male drvene štale. Tu su dvije-tri koze. Stara ulazna vrata odškrinuta. Pred vratima kamara suhih bukovih ogranaka.
— Rifeteee!
– Eee! Čujemo!
Pojavi se. Zaneobrijan, kapa na glavi. Zove nas da uđemo. Nermina poznaje, nas troje ne zna.
Mi odbijamo da uđemo.
— Samo smo došli da te obiđemo. I evo, naše mlade napravile frišku pitu. Evo još je topla. Da pojedeš.
U oku mu ugledah suzu. Onu suzu što izađe iz oka, ali odmah potone u bore na suhom licu što su poput brazdi u koje se sije miva.
Ko u tu brazdu posije suzu radisnicu takvih ljudi, može očekivati da će mu se dobrim vratit’.
Drhtavim rukama uzima pitu. Indistira da uđemo.
Uđemo.
Unutra jedan drveni krevet, na krevetu neki dušek, dva jorgana i jastuk. U jednom ćošku sude. Šporet smederevac, zagorio. U šporet gurnuta dva ogranka, poduga. Jedan kraj ogranaka gori, a drugi naslonjen na pod, na sredini sobe. Unutra gore i kako ono što je u ložioniku sagori, Rifet samo gurne ogranak. I tako održava vatru.
Kad primjeti da gledam u šporet, veli, kao da se pravda:
— Ne mogu da sječem. Bole me ruke, a i na nogama imam rane od šećera.
Nismo ostali dugo unutra. Izašli smo vani i on s nama. Zapalili po jednu cigaru. Pitamo ga treba li mu kakvih tableta. — Ne treba — veli. — Pošalju mi iz Sarajeva. Donesu mi i hrane i lijekova.
Još smo nekoliko puta obilazili Rifeta. Te i naredne zime. Uvijek mu ponesemo frisku pitu.
Treće godine mog hodžaluka u Žepi, jedan dan oko akšama, može bit da je bila kasna jesen 2009. godine, dođe do mene haber da je rahmetli Rifet umro. To me mnogo zabrinulo. Znam da se ljudi iz Ljubomišlja koji žive u Sarajevu brinu o Rifetu. Njegovi su to komšije i rođaci. Ali, moja je briga kako ću organizovati dženazu: valja mi tabut, naslone, bašluke, ćefine… Valja mi ogasulit…
Kad sam klanjao akšam i ušao u kuću, sjednem i počnem razmišljat’ o Rifetovoj dženazi. Nazovem mog dobrog hadžiju Nusreta Čavčića, Allah mu podao lijepi džennet, da se s njim posavjetujem.
U jednom trenutku, neko zvoni. Izađem, stoji čovjek. Razvijen, u svojim pedesetim godinama, lijepo obučen. Kada je progovorio, vidim da je stranac. Govori bosanski, ali se osjeti da mu je engleski maternji jezik.
— Ja sam Tom. Ja sam prijatelj od Rifeta. On je umro. Ja sam pošao njemu.
Ostao sam zbunjen. Nekoliko trenutaka kasnije dozovem se i sjetim da je red da čovjeka pozovem unutra.
— Uđi, Tom.
Supruga Osmana donese toplu kahvu. U razgovoru mi objasni da je Amerikanac. Ima kuću u Sarajevu, da radi u nakvoj američkoj kompaniji, da voli planinarenje i ekstremne sportove i da je Rifet jedno vrijeme bio njegov komšija. Rifet mu je održavao dvorište, a on mu je to plaćao. Nikada nije primijetio da mu nešto fali. Zavolio je Rifeta i sprijateljili su se. Čitavo vrijeme, otkako se Rifet vratio u Žepu, u svoje Ljubomišlje, Tom ga je posjećivao, donosio mu hranu i lijekove.
Jutros je čuo da je umro i odmah je krenuo. Kod mene je navratio da se sa mnom dogovori sve oko organizacije dženaze.
— Sve što treba, ja želim da financiram — rekao je.
— Da li po islamskim običajima smijem prenoćiti u Rifetovoj kući s mrtvim Rifetom? – pita me.
— Da, smiješ, odgovorim — ali, kako ćeš?
Ponudim mu da prenoći kod mene, ali ne želi. Hoće kod rahmetli Rifeta.
U mom imamskom poslu često sam nailazio na ljudske izvrate koji jedva čekaju da se kutarišu tijela svojih roditelja. Ne smiju u kuću ući dok je mrtvi babo ili mrtva majka unutra. A vidi ovo! On hoće da sam prenoći u kući sa svojim mrtvim prijateljem.
Vani sipi kiša. Dogovorimo da ujutru dođe sa svojim velikim terencem po mene. Natovarit ćemo sve što je potrebno: tabut, naslone, bašluke, ćefine.
Tako je i bilo. Ujutru je Tom došao. Polahko smo natovarili sve što je potrebno, sve s pažnjom i poštovanjem.
Kad smo došli pred Rifetovu kuću, Tom i ostali Rifetovi prijatelji i komšije iz Sarajeva pripremili su tenešir na kojem ću ogasulit Rifeta. Mlaka voda je bila spremna, a mejit na teneširu. Kiša je bila prestala trusit’. Mezar iskopan…
Taman kad sam htio početi gasuljenje, prolazi mi Tom, i drhtavim glasom pita:
— Mogu li ja tebi pomoći okupati mog Rifeta? Ja sam kršćanin, pa zato pitam.
Dozvolim mu. Polahko dodiruje Rifetovo tijelo. Njegove suze kapaju po mrtvom Rifetovom tijelu. Svaki pokret je odmjeren, pun poštovanja i prijateljstva…
Kad smo ga ogasulili, odmah smo se poredali da klanjamo dženazu. Tom nije bio u saffu. Stajao je iza safa i gledao, svjestan svojih granica, ali prisutan srcem.
Rifetove komšije i rođaci polahko su ga spustili u mezar. Tom je stajao nad mezarom i gledao. Kad su poredali naslone i počeli zagrtati mezar, Tom je rukama bacao zemlju, polahko, s poštovanjem .
Poslije dove, poselamio sam se sa svima. Rekao sam Tomu da ću ja kući s Nerminom.
— Uredu, rekao je Tom. Ja ću ostati ovdje da malo počistim kuću i oko kuće. Kad krenem, navratit ću kod tebe, da se pozdravimo.
Bio je prošao akšam kad je došao do mene. Donio je novac da plati sve za rahmetli Rifetovu dženazu. Pokušavao sam mu objasniti da sam dogovorio sa svojim predsjednikom, hadžijom Nusretom Čavčićem, da ništa ni od koga ne naplaćujemo, ali uzalud. Tom je insistirao. Nije bilo moguće ubijediti ga.
Platio je sve što je trebalo. Čak je i mene dobro počastio. Na rastanku mi, uz snažan zagrljaj, toplo zahvalio. I otišao. Na kapiji harema žepske džamije, zastao je. Još jednom me pogledao suznim očima, poput dječaka mahnuo mi rukom i otišao.
Nikada više nisam vidio Toma, ali njegova prijateljska ljubav prema Rifetu zauvijek će mi ostati u sjećanju.
PC:
Zadnjih godina bio sam smetn’o s uma i rahmetli Rifeta i njegovog vijernog prijatelja Toma. Prije nekoliko jutara, pijem kahvu, kad zvoni mi telefon. Profesor Ahmed Halilović. Obradujem se, malo je reći.
Kad smo jedan drugog ispitali o zdravlju i ukućanima, veli mi profesor da je čit’o neke moje tekstove i da su mu se, neki od njih, posebno svidili.
“Lijepo ti ono pišeš. Pismeno.”
Prije nego sam mu zahvalio na lijepim riječima, podsjeti me profesor na rahmetli Rifeta.
“Vidi, Nermin i ti ste meni pričali o tvom iskustvu s onim Rifetom Saračevićem iz Ljubomišlja. Čitam jutros ovaj jedan tvoj tekst o majci, pa mi naumpade ta priča o Rifetu. Bilo bi dobro da tu priču napišeš. Bit’ će drago Žepljacima da se sjete tog čovjeka, a ionako je priča lijepa. Poučna je.”
Obećam. I evo sam, sa zahvalnošću što me podsjetio na priču o rahmetli Rifetu, mom prijatelju, dobrom insanu Ahmedu, ispunio obećanje.
Molim Allaha dž.š. da oprosti grijehe rahmetli Rifetu i podari lijepe džennete!
Neka Bog Uzvišeni poda Rifetovom prihatelju Tomu i svim Rifetovim prijateljima i komšijama svako dobro!