Konj i suhe šljive
Piše: Azra Žiga
Večeras je razlomljen posljednji komad kukuruze na 6 dijelova. Iz jedne ćase 6 kašika ganja posljednje komadiće krompira u žitkoj čorbi zaprženoj lukom. Posmatram oca.
Šuti i čeka da mi zafatimo dva puta dok on jednom. Majka svojim tankim prstima kupi mrvice kukuruze sa sinije, zaobilazeći svoj komadić. Znam da ga je meni namijenila. Iza večere ću sa našim đogatom krenuti u žito.
Valja nam pregaziti bosanske vrleti okovane ledom i snijegom. Obišao sam ga u akšam i stavio u njegove jasle dobar naviljak sijena od suhe djeteline.
,,Dalek nam je put đogo. Dobro se nahrani. Dobro mi se odmori.” Naglas sam izgovorio milujući mu vrat i kudravu grivu koja ga je prekrivala. Njegove pametne oči su me gledale kao da razumiju svaku riječ, a ja sam razumio taj pogled koji mi reče ,,ako ti vjeruješ meni, vjerujem i ja tebi”.
U tišini sam se opremio oskudnom zimskom odjećom. Majka je spakovala u mali ranac, onaj svoj komadić kukuruze, malo soli i glavicu luka.
,,Sine, stavila sam ti vruće čarape u torbu, zamijeni ako ti se noge nakvase.” Okrenuo sam se na vratima da još jednom pogledam oca, majku, sestru i njenu djecu. U tim očima sam vidio nadu da će i sutra živjeti ako se vratim. Krenuli smo đogat i ja.
Majka me je pratila do posljednje kuće u selu.
,,Vrati se majko. Hladno je” izgovorio sam, a ona me je zagrlila i rekla :
,,Čuvaj se sine”. Iz krila zadjevenih dimija izvadila je pregršt suhih šljiva i tutnula ih meni u džepove.
,,Nek ti se nađe, nemoj odmah pojesti”
,,Majko….” rekao sam prijekorno.
,,Neka, šuti. Sakrila sam još, ako zatreba djeci”.
Bez riječi sam krenuo vodeći svog đogata. Majka je gledala za nama stojeći na prtini. Rani mjesec je obasjavao blistavu koru snijega. Prtina je škripala pod izvehđalim čizmama.
Daleko smo se zaputili u nepoznato.
Tamo gdje idemo rekli su mi da ima hrane. Tovar žita bi nas šestero prehranio do proljeća. Nadao sam se da ću majkin prsten i 5 kila eksera koje je babo odnekud donio, moći zamijeniti za žito. Imao sam u torbi jednu bombu i 40 metaka. I to je bilo namijenjeno za razmjenu.
Moram se vratiti sa hranom.
Zaputili smo se uz planinu. Prtina je bila dobro utabana i nije bilo teško hodati. Đogat je išao zanmom i samo ponekad bi zarzao.
Šutio sam i razmišljao.
Bio sam u trideset petoj godini života. Nikad snažniji i nikad željniji života. Ginuli su mi drugovi, udavale mi se djevojke, a ja sam se nadao da će rat stati i da ću imati svoju kuću i porodicu.
Želio sam živjeti.
On je bio staro kljuse, mršavo i pri kraju, ali je gazio kao i ja. O čemu je razmišljao ne znam, ali me je često gurao glavom u rame kao da je tražio razgovor.
Hodali smo dobrih tri sata, kada smo na prtini stigli jos ljudi i konja. Lahnulo nam je. Noć je bila mirna bez pucnjave. Ranom zorom smo stigli na odredište. Do podneva je stotine ljudi kružilo uličicama opkoljenog grada u potrazi za hranom.
Rekli su mi da mogu razmijeniti kukuruza ako imam za što. Čovjek iz kolone mi je kazao da je on već dogovorio razmjenu i da mogu s njim krenuti. Taj dan sam natovario đogata i čekali smo povratak kući koji će opet biti po noći. Pojeo sam svoj ručak a moj đogat nije ni slamku.
Obojica smo na nogama već 24 sata.
Ja sam osjećao umor i do polaska sam sjedio na prtini držeći njegov povodac. Moj saputnik je stajao na svojim tankim nogama držeći tovar. Mahnuo bi glavom na mene a ja bih ga samo pomilovao po nosu iz kog su kao iz parne lokomotive izlazili klobukovi pare.
Šutke smo krenuli.
Bilo nas je desetak u koloni, što ljudi, što konja.
Opet smo morali uz planinu. Nadali smo se da ćemo mirno proći i da neće biti zasjede. Neko ispred je izdao komande kako da se ponašamo. Nas dvojica smo išli posljednji.
Volio bih da sam bio u sredini, ali noge mog đogata nisu bile brze kao kod ostalih. Često je zastajao, a ja sam ga ohrabrivao da krene. Kolona nam je izmicala ali smo ih uspijevali stići na ravnom terenu. Nakon zaravni počeli smo se spuštati niz jedan klanac.
Noć je bila obasjana mjesečinom.
Čuli su se ljudski i konjski koraci i škripa samara pod teretom. Blještavilo snijega je prestajalo sa šumskom tamom na nekih tridesetak metara od nas. Svaki od pređenih proplanaka je bio izazov za sebe, jer nismo znali šta nas čeka u toj tamnoj liniji. Na svu sreću nije pucalo, nismo imali zasjeda. Gazili smo kroz noć. Moj đogat i ja smo ostali sami na novoj zaravni. Stao je dišući teško i duboko. Stao sam i ja ne požurujući ga. Ne mogu mu priticati na muku. Znam da je gladan.
,,Hajde sokole moj!, Hajde još malo!”
Nisam znao šta drugo da mu kažem. Niz njegov obraz slila se suza. Podvio je noge i legao na prtinu. Znao sam da se oprašta samnom. Nije znao pričati ali sam ga razumio, kao da je čovjek. Njegove oči su mi rekle: ,,izvini ali ja ne mogu više”.
Odustajao je od svog konjskog života. Meni je mraz ledio suze koje su mi krenule. Gubio sam saputnika i sapatnika. Gubio sam biće koje me je bez izgovorene riječi razumjelo. Biće koje je nosilo hranu mojoj porodici. Hranu koju nisam smio po cijenu života ostaviti.
Odjednom sam se sjetio majkinih šljiva. Još su bile u džepovima. Bile su meni namijenjene, a sudbina je takva da ih je pojeo đogat. Kada je i posljednju samlio zubima, uz moju komadu ,,hajde moj sokole” ustao je i krenuli smo za kolonom.
U kasno jutro ušli smo u selo moj đogat i ja.
Donio je tovar žita koje nas je prehranilo do proljeća. Sa aprilom i prvom travom i on je veselije gledao . Šutke bi se nas dvojica sporazumjevali sve dok jednog jutra nakon tog borbenog ljeta u kom smo se rijetko viđali, granata nije prekratila njegov život.
Moj đogat nije preživio rat, a ja ne znam da li ću živjeti mir.