Vakufnama Hadži Muhammeda Efendije Škaljića, sina Ahmeda Škaljića, unuk muftije Mustafe Škaljića,1900.godine
Pripremio: Kamer Šems
Sažetak na bosanskom jeziku (iz dokumenta): “Ovo je vakuf Hadži Muhammeda sina Ahmed efendije iz mahale Sinan Vojvoda u Rogatici (Čelebi Pazar). On je uvakufio kuću koju je dao sagraditi na babinoj parceli koja je također vakuf. Prihode iskoristiti za potrebe ženskog mekteba pod uslovima koje je postavio njegov babo.”
Datum dokumenta: 5. Safer 1318. godine po Hidžri / 4. lipnja 1900. godine. Arhivska oznaka: Biblioteka Gazi Husrev-beg, Sarajevo, V-110410.
Prijevod glavnog teksta (sa osmanskog turskog)
Glavni tekst detaljnije opisuje pravni čin uvakufljenja:
Uvakufitelj i nekretnina: Spominje se da je plemeniti Hadži Muhammed Efendi, sin Ahmeda, koji je bio mutevelija (upravitelj) vakufa svog oca, sagradio novu kuću vlastitim sredstvima. Kuća se nalazi u blizini časne džamije u mahali Sinan Vojvoda u Rogatici, na zemljištu koje je već ranije bilo dio očevog vakufa. Kuća se sastoji od dvije sobe i ostalih pripadajućih prostorija.
Svrha vakufa: Vakif (zakladnik) izjavljuje da ovu kuću uvakufljuje u dobrotvorne svrhe. Prihodi od iznajmljivanja ili korištenja te kuće trebaju se trošiti na troškove i potrebe “ženskog mekteba” (ženske škole), u skladu s uvjetima koje je postavio njegov rahmetli otac (merhum) u svojoj prvotnoj vakufnami.
Pravna potvrda: Tekst navodi da je proces uvakufljenja obavljen pred šerijatskim sudom (mahkeme-i šer'iyye). Nakon što su ispunjeni svi zakonski uvjeti i nakon što je izvršena registracija (tescil), vakufnama je postala pravno važeća i neopoziva.
Završna formula i potpis: Na kraju se nalazi uobičajena pravna formula na arapskom jeziku: “Potvrdio sam i presudio o valjanosti uvjeta i nužnosti ovog vakufa…” Potpisnik je: Muhammed Necâti (poznat i kao Andelibzâde), koji je u to vrijeme vjerojatno obnašao funkciju kadije ili muftije koji je ovjerio dokument.Hadži Muhammed efendija Škaljić
BIOGRAFIJA MUHAMMEDA EFENDIJE ŠKALJIĆA
Rođen je u Sarajevu 1877. godine od oca H. Ahmeda koji je tada vršio dužnost muftije u Sarajevu. Vjersku naobrazbu stekao je u rogatičkoj medresi čiji je upravitelj bio otac mu H. Ahmed – muftija Rogatice. Idžazetnamu za obavljanje službe muderisa dobio je od svog oca. U svojoj 21. godini, u društvu svoga oca, obavio je vjersku dužnost hadža.
Poslije očeve smrti preuzeo je dužnost upravitelja medrese u Rogatici, i tu dužnost obavljao sve dok medresa nije izgorjela u I svjetskom ratu.
Poslije I svjetskog rata rogatička medresa nije obnavljana u ranijem svom obliku, ali je radila u privremenim prostorijama pod upravom H. Muhameda Škaljića.
U razdoblju između I i II svjetskog rata bio je stalni hatib Careve džamije a kasnije obnovljene Sedžaudin džamije u Rogatici. U isto vrijeme bio je i jedini vaiz u Rogatici. U tom razdoblju bavio se i trgovinom.
U II svjetskom ratu bio je prisiljen da napusti Rogaticu i da se stalno nastani u Visokom, gdje je proveo ostatak života – punih 20 godina. U Visokom je postavljan za džematskog imama, te je uz ovu dužnost održavao predavanja u visočkoj medresi. Tu je vršio dužnost imama sve do svoje smrti – 11. XII 1963. Dženaza je obavljena uz veliko učešće građana Visokog uoči Leilei Miradža 12. 12. 1963. godine. Umro je u svojoj 87. godini života, nakon kratkog bolovanja od 4 sata.
Cijelog svog života aktivno je učestvovao u radu Vakufa i vjerske organizacije u Rogatici i Visokom. Može se reći da je bio glavni pokretač vjerskih i vakufskih djelatnosti u rogatičkom srezu. Neprekidno je bio član vakufskog povjerenstva a više godina i predsjednik. Kao izaslanik vakufskog povjerenstva, u svrhu inspekcije vjerskih škola, svake je godine obilazio mektebe na području sreza rogatičkog. Kao vaiz i vjersko-prosvjetni radnik više puta je obišao sva, i najmanja sela na području rogatičkog i visočkog sreza. Bio je aktivni član Udruženja ilmije BiH.
Nije bio pripadnik nijedne političke organizacije u staroj Jugoslaviji a uvijek je zagovarao slogu i saradnju između muslimana i pravoslavnih.