Gradske javne česme
Život na Zemlji je nastao i dan danas opstaje isključivo zahvaljujući vodi. Zbog toga su i prve civilizacije nastale u plodnim dolinama većih ili manjih rijeka, a razvoj urbanih sredina i prvih gradova je neraskidivo bio povezan sa prisustvom dovoljnih količina kvalitetne pitke vode na određenom prostoru.
Jedan od najprepoznatljivijih simbola i pokazatelj dostignutog stepena tehnološkog razvoja drevnog Rima su bili akvadukti, koji su gradove, preko javnih česmi, snabdevali čistom pijaćom vodom.
Prilikom gradnje modernog gradskog vodovoda u Rogatici sa izvora iz Seljana 1905/1906.g., koji je izgradila austrougarska vojska, dobročinitelj Suljaga Vajzović je doveo vodu do svojih „dvora“ i podigao o svom trošku hair česmu u svom komšiluku.
Tada je o trošku općine sa 9 javnih česama grad opskrbljen vodom.
Naime, razvođenje vode u kuće u to doba je bilo izuzetno skupo i česme su bile jedini način snabdijevanja vodom.
Česme su bile raspoređene po mahalama: Gračanici, Holuču (na Mejdanu), Polipi, Poljunu, Mahali, Kruščići kod Hana, uglu bolničkog parka, uglu Kruščice i Titove ulice (na Mejdanu), ispred čaršijske džamije.
Dolazak na česmu bila je nekada prilika da se saznaju najnovija dešavanja u mahali, u gradu ali i da se sretne i simpatija i sa njom razmjeni pokoja riječ i pogled.
Djeca su nekad u ibriku ili testiji (veliki zemljani sud sa drškom) donosila kućama vodu sa ovih česmi, naročito kada je Ramazan, da bi ukućani imali taze čistu vodu za iftar a kasnije za neizbježnu kahvu i šerbe.
Nekada je bila sasvim uobičajena pojava da se u vrelim ljetnjim danima, kada se nađete na užarenoj kaldrmi i kada žeđ dostigne nepodnošljiv nivo, skrenete do prve javne česme i napijete se hladne vode, koja je nekako baš na tim česmama bila najukusnija za piće.
Kako sve ima svoj rok trajanja, tako su i naše javne česme ostale samo u sjećanju generacija danas već u poodmaklim godinama.