PISE: Suada Heljic
Svijet koji poznajemo se drobi pred našim očima. Ostaje pitanje – kako ostati svoj u svijetu koji se mijenja brže nego što se ljudska psiha prilagođava i kako ne dozvoliti da nam spoljašnja buka zamijeni unutrasnji glas…
Dovoljno je da se svakog dana vratimo onome što nas sakuplja a ne onome što nas rasipa. Smanjiti izloženost ne znači smanjiti saznanje.
Crtež, knjiga, vatra, šetnja, vjera, tišina – to su sidra. Ne spašavaju svijet, ali čuvaju nas, a to je dovoljno.
Kompas nije izvan nas, već u nama. Ne pokazuje pravac, ali pokazuje šta ne smijemo izgubiti.
… A ovo je pokušaj autoportreta. Meni ga je, valjda zbog subjektivnosti bilo komplikovanije raditi od drugih portreta…
