NEZIM HALILOVIĆ Muderris: Djetinjstvo, Ramazani, Bajrami, majka, učiteljica
Rođen sam u herojskoj Žepi, tačnije selu Stop, 09. marta 1965. godine, a upisan sam kao i mnogi moji vršnjaci koji dan kasnije, jer to je bio adet toga doba, posebno za one koji su se rađali krajem godine, jer bi se u tom slučaju upis vršio iza Nove godine, kako su to naši preci govorili, “zbog vojske”.
Četvrto sam po redu od petoro djece roditelja Abida i Ajke i rođen sam 17. noć mjeseca ramazana. Majka me rodila u kući, iza teravije, baba mi bila prva komšinica Vasvija, a brat Ahmed koji je tada imao 12 godina od babe koji je sijelio kod amidžića Hasana isko i dobio muštuluk.
Od kako znam za sebe rahmetli nena Muša me učila da odgovaram na pitanje “Šta ćeš ti biti?”, sa: „Ja ću ako Bog-da biti efendija!“ I toga se dobro sjećam. Rahmetli nena i roditelji su nas odgajali na islamski način i najvažnije je bilo ispunjavati obaveze prema Alahu, od namaza i posta, te redovan odlazak u mekteb i džamiju i učili su nas poštenju, iskrenosti, radu, redu i poslušnosti.
Ramazani i Bajrami
Uvijek su nam, pa i kada je bila kiša nalazili neki posao, kao: ispravljanje eklsera, sitnjenje drva i luča i slično. Rahmetli nena nas je učila da postimo dok smo imali pet-šest godina na način što nas je sokolila da postimo do podne, pa se dobro nahranimo, a ona će to prešiti i tako je i bilo. Na taj način smo postili prve ramazane ubijeđeni da tako ispunjavamo obavezu posta. Za koju godinu smo postili i cijeli ramazan, a za Bajram je bila prava radost, jer su se dobijale halvice, medenjaci i žute karamele „Europa“, a kasnije i čokolada Euroblok, koja mi je kroz život ostala kao najbolja i najdraža čokolada.
Za Bajram smo od rahmetli babe dobijali nove košulje i majice i ti trenuci radosti su nezaboravni.
Posebno smo hranili kurbane i radovali se Kurban bajramu. Uoči Bajrama bi se obavezno krečile kuće i sve bi blistalo od čistoće.
Za Bajram bi rahmetli babo zvao na ručak ugledne ljude iz udaljenijih sela, a rahmetli mama bi tada pravila posebna jela. I bila je sretna što rahmetli babo pozove punu kuću ljudi i nikada se nije namrgodila. Pozvani su donosili slatkiše, a posebno su mi bili dragi r. H. Hasan Zimić i Meho Torlak, koji su mi davali i pare, a ja sam rahmetli mami govorio da ću joj od tih para kupiti zlatne haljine.
Majka
Inače naše dobre majke su u pogledu čistoće nadmašile sve druge muslimanke i žene i one su u tom pogledu fenomen. I tvrdim da nije bilo čestitije, čistije, iskrenije, poslušnije i vrijednije žene na dunjaluku od generacije naših nena i majki.
One su nas rađale u hodu, na njivi, u avliji, u štali i kući, a krile su svoje stomake, da se ne primijeti da su trudne, podizale su nas kao prave majke, dojile, hranile halal nafakom, dovile za nas i blagosivljale. To je generacija koja je na noge ustajala mušku djetetu i svim muškarcima, a od nepoznatih muškaraca su se sklanjale, to je generacija čiju dlaku na glavi nikada niko, pa ni muževi nisu vidjeli, to je generacija koja je čitava života hizmetila svima: svekrvama i svekrovima, roditeljima, muževima, djeverovima, zaovama i jetrvama i njihovoj djeci, to je generacija nena i majki kojima bi trebali kada god ih spomenemo iskreni rahmet predati i doviti da Allah da da ovo zemljom ponovo korača dobra Bošnjakinja, ponosna i stamena!
Nikada joj kuća nije bila nepometena i neuređena, nikada nije legla, a da nije oprala sude, nikada nije besposlena sjedila, jer je i tada u rukama imala pletivo ili je tkala ponjave i ćilime, za svaki sehur je pravila pitu, nikada nije kazala da su je gosti iznenadili ili da u kući nema hljeba, a hranu je spremala za čas – samo što bi ušla u špajz, nakon nekoliko udaraca oklagije, pita bi već bila u rerni i sve je radila kao od šale.
Vodu je sa dna sela nosila punih 20 godina u bremama, dok 1972. godine nismo doveli vodu, a valjalo je nanijeti vodu za piće, hranu, održavanje higijene i kupanje ukućana i ne znam kako je to sve izdržavala. Kada sam skoro pitao hadžiju Hasana, babinog amidžića, što nisu vodu vozili na volovima ili konjima, odgovorio mi je „Bilo nam je žao volova!“ To znači da im je bilo žalivije volova, nego žena. I tu se završavaju sve priče o teretu koji su podnijele naše dobre majke.
Držali smo volove, konje, krave i ovce i rahmetli majka je sve stizala. Na njivi je radila sve poslove, osim što po našem žepskom običaju nije cijepala drva, jer je to bio muški posao, a sve druge poslove je radila, posebno dok je rahmetli babo radio u preduzeću u Rogatici.
Učiteljica Rosa
Prije na godinu sam krenuo u školu i prva 4 razreda sam bio kod učiteljice Rose Lazarević, koja je bila rodom iz Banja Luke i bila je daleko najbolja, ali i najstrožija učiteljica u OŠ 1. maj Žepa. U II razredu smo se mogli izjasniti ko želi da pređe u drugi razred, pa sam se i ja prijavio, ali mi rahmetli babao nije dao. Došao je u školu i kazao „Roso, ako ne bude slušo i učio, tebi meso, a meni kosti!“ Bio sam odličan učenik, ali bez obzira na to svi učenici, pa i ja bi ponekad zaslužili i dobili učiteljicine batine, a drenove šipke smo sami morali odlomiti i donijeti iz rahmetli Muzaferove gromile.
Učiteljica nas je ponekad ostavljala na dopunskim časovima ili kako se to govorilo „u zatvoru“. Bila je veoma zanimljiva osoba i nikada ni od koga nije uzimala bilo šta, da to nije platila. Siromašnijoj djeci je kupovala garderobu, a sama je godinama hodala u jednoj haljini. Znalo se da u stanu nema ni pegle na ugalj, a kamoli na struju, a uvijek je bila veoma uredna. Ona je svoju generaciju pratila i kroz život, tako da je svoje učenike pratila u vojsku i dolazila na slatku za ženidbu i udaju i na babine, ali je sa sobom nosila kahvu koju je pila sa domaćinima. Dolazila je za ramazan u džamiju i sjedila je u zadnjem dijelu džamije.
Kada bih joj iz Kaira slao razglednice, odmah je dolazila mojim rahmetli roditeljima da se pohvali, a i drugima je pokazivala sva sretna.
Govorila je da je kada umre ukopamo u Harem preko puta ambulante, tj. Kulovački harem, te da ona ima pravo na to jer je učila nekoliko hodža. U toku agresije je ostala cijelo vrijeme u Žepi, a nakon okupacije Žepe sa žepljacima je izbjegla u Brgule, kod Vareša, gdje je nastavila učiti žepsku djecu i tu je umrla i ukopna je u pravoslavno groblje.