Prijevod vakufname (zakladnice)
pripremio Kamer Sems
Sažetak: Mehmed Refik Efendi iz Istanbula zavještava 250 zlatnih “stotki” (Mecidija) kako bi se kupile nekretnine (dućani, kuće, bašte) koje će se izdavati pod zakup. Prihod od zakupa namijenjen je za plate osoblja, osvjetljenje i održavanje džamije i mekteba koje je on iznova sagradio na mjestu srušene džamije Derviš-paše u Čelebipazaru.
Tekst prijevoda:
Uvodni pravni dio (Arpski dio na početku): „Obaviješten sam o onome što je u njemu (dokumentu) i proveo sam ono što sadrži od osnove vakufa i uslova na opširan način. Kako je to divan, uzvišen vakuf i lijepo djelo! Allah učinio trud vakifa (utemeljitelja) vrijednim zahvalnosti i nagradio ga obilnom nagradom. Napisao siromah Allahu Uzvišenom, Es-Sejjid Mustafa İzzet, kadıasker Rumelije. Napisao siromah Mehmed Emin, zadužen za saslušanje vojnih šerijatskih poslova.“
Bismillahir-Rahmanir-Rahim „Hvala Allahu koji je uputio Svoje robove, vjernike i vjernice, dobrim djelima… Neka je salavat i selam na najčasnije stvorenje, našeg gospodina Muhammeda, šejha griješnika, i na njegovu porodicu i ashabe čistih duša.“
Glavni tekst: Razlog pisanja i sastavljanja ove uzvišene vakufname je sljedeći: Bivši šejhulislam (ukras visokog položaja fetve), uzor vrline i takvaluka, jedinstven u svom vremenu, koji u sebi sjedinjuje racionalne i šerijatske istine, Devletli Faziletli el-Hadž Mehmed Refik Efendi, sin merhuma Ali Efendije, na svom je dvoru u Istanbulu, u četvrti Çıkrıkçı Kemâleddin (blizu turbeta Emir Buharija), pred postavljenim šerijatskim me'murom (Ahmed Hifzi Efendijom) i u prisustvu svjedoka, izjavio sljedeće:
„Od svog najčišćeg i najvrednijeg imetka izdvojio sam 250 komada zlatnih Mecidija od po sto (yüzlük) i, odvojivši ih od ostatka svoje imovine, iskreno radi Allaha, uvakufio sam ih kao trajni i neopozivi vakuf uz sljedeće uslove:
Ulaganje: Navedeni iznos će se zamijeniti za odgovarajuće nekretnine (akâr) koje će se izdavati u zakup.
Raspodjela prihoda (Šest dionica): Godišnji prihod (dobit) od tih nekretnina dijelit će se na šest dijelova:
Jedna dionica: Imamu i hatibu džamije koju sam iznova sagradio na temeljima porušene džamije merhum Derviš-paše u kasabi Čelebipazar (Rogatica), u Bosanskom vilajetu.
Jedna dionica: Muezinu i kajjimu (održavaocu) spomenute džamije.
Jedna dionica: Muallimu (učitelju) u mektebu koji sam sagradio nasuprot džamije.
Jedna dionica: Muteveliji (upravitelju) vakufa kao godišnja naknada.
Preostale dvije dionice: Za kupovinu svijeća (spermacet) za šamdane kod mihraba, te za kupovinu maslinovog ulja za osvjetljenje kandilja u džamiji i na minaretu tokom mubarek noći. Ako nešto preostane od ove dvije dionice, čuvat će se kod mutevelije za popravke i održavanje džamije i mekteba.
Period do kupovine nekretnina: Dok se novac ne pretvori u nekretnine, on će se davati na šerijatski dozvoljen način (uz jak zalog i pouzdanog jamca) radi oplodnje. Od ostvarene dobiti (nemâ) godišnje će se isplaćivati po 4 zlatne Mecidije imamu, muezinu, muallimu i muteveliji (ukupno 16 zlatnika), a ostatak će se koristiti za ulje, svijeće i održavanje.
Upravljanje (Mutevelluk): Dok sam živ, ja ću biti mutevelija. Nakon mene, tu dužnost će obavljati najstariji i najsposobniji od mojih potomaka (koljeno za koljenom).
Krajnja namjena: Ako bi se nekada u budućnosti, protokom vremena, onemogućilo izvršavanje ovih uslova, prihodi vakufa će se trošiti isključivo na siromašne muslimane.
Pravna potvrda: Nakon što je vakif predao novac muteveliji, formalno je (prema tadašnjoj pravnoj proceduri tescila) pokušao opozvati vakuf pozivajući se na različita mišljenja imama o vakufu u novcu. Međutim, sudija je, oslanjajući se na mišljenje Imama Zufera i dvojice učenika (Ebu Jusufa i Muhammeda), presudio da je vakuf ispravan (sahih) i obavezujući (lâzım), te da se ne može poništiti niti mijenjati.
Datum: 25. Redžeb 1287. godine po Hidžri (što odgovara 21. oktobru 1870. godine).
Svjedoci (Şuhûdü'l-hâl):
Es-Sejjid Ismail Ramiz Efendi (katib šerijatskih zapisa).
Abid Efendi, sin Ibrahimov (muderis).
Tahsin Efendi, sin Ibrahimov (imam vakifa).
Mehmed Ali-aga, Mustafa-aga, Mehmed-aga, Süleyman-aga, Edhem-aga i drugi.
