OSAMNAEST GODINA OD PRESELJENJA NA AHIRET MOGA RAHMETLI BABE HADŽI ABIDA HALILOVIĆA
28.04.1932. – 12.03.2008.
pise: Nezim Halilović MUDERRIS
Svi koji su ga poznavali će kazati da je bio poseban insan i veliki čovjek i Bošnjak.
Babo mu Halil je preselio kada je on imao 12 godina i kao takav je preuzeo brigu o svojoj majci Muši, sestrama Mejri, Emini, Fatimi i Đemili i bratu Halilu, koji se rodio nakon očeve smrti za dva mjeseca.
Islam mu je bio način života i tako je odgajao nas, svoju djecu.
Volio je džamiju i bio je dugogodišnji predsjednik Odbora IZ-e Žepa, mutevelija Džemata Žepa, mujezin, a u postdejtonskom periodu i imam džamije u Žepi.
Kada je bio u svojim četrdesetim godinama sebi je odsjekao hrastove naslone, a u kući su uvijek bili ćefini, koji su se često pozajmljivali rođacima i komšijama, koje bi “smrt iznenadila”.
U svojoj 53. godini života, tj. 1985. godine je obavio hadž, a te je godine nas troje školovao i niko od nas nije imao stipendiju. Rahmetli mama i mi djeca smo da nas on ne čuje šaptali: “Otkud mu naumpade hadž, kada smo mu mi preči, jer valja nas školovati!” Kasnije sam to razumio kao dokaz jačine njegova imana i bogobojaznosti, koje se u onom, a posebno ovom vaktu ne sreću bas često.
Nas troje, od njegovo petero djece smo završili Gazi Husrev-begovu medresu.
Davao nam je za školovanje koliko nam je po njegovu mišljenju trebalo, a ne koliko smo mi mislili da treba.
Bio je povjerljiv i u svako doba su mu se rođaci i komšije mogli povjeriti, od njega dobiti koristan savjet i pozajmiti novac, a da za to niko od ljudi nije znao.
Hajvan, njive, livade, voćnjaci, gajevi, sijena i štala su mu bili najuredniji i prepoznatljivi.
Poštovali smo ga i do smrti smo rahmetli mama Ajka i mi djeca mu iz pogleda ili njegova specificnog “nakašljavanja” čitali njegove misli!
Allahu, smiluj se mome rahmetli babi i počasti ga zajedno sa nama Firdevsom!
Amin!
Sarajevo; 12.03.2026.g.