PRIČA O KOMANDANTU AHMETU SEJDIĆU– LJUDSKOJ GROMADI KOJA NIJE ZABORAVILA ČOVJEKA!!
Kažu da se u nekim vremenima rađaju ljudi koji kao da su od kamena, ali s dušom mekom poput jutarnje magle nad Drinom. Ahmet je bio jedan od njih. Markantan, snažan, širokih ramena koje su nosile i teret rata i teret tuđih sudbina, ali nikada nije zaboravio ono najvažnije – da je čovjek prije svega.
Kada je Bosna planula, mnogi su se razbježali, mnogi su se pokrili šutnjom, ali Ahmet nije.
Stao je pred svoje ljude, pred komšije, pred djecu koja su trčala po dvorištima još jučer, i rekao samo jedno:
„Ne dam da zlo uđe među nas.“
Nije bio komandant samo po činu – bio je komandant srca. Vodio je ljude koji su u njemu vidjeli stijenu, oslonac, nekoga ko stoji ispred njih kada naiđe mrak. A mrak je tih godina znao biti gust, tvrd, okrutan.
Često je na sebe primao udare, ne zato što je morao, nego zato što nije znao drugačije. Kad god bi se povlačili, on je bio posljednji. Kad god bi napredovali, on je bio prvi. A iza njegovih leđa ostajala su sela u kojima se još uvijek mogla čuti dječija igra. To je njemu bilo važnije od bilo koje pobjede.
Godine su prošle. Rat se ugasio, a Bosna disala teško, ali disala je. Ljudi su krenuli svojim životima.
Poslije svega, Ahmet se povukao, mirno, bez parade, bez aplauza. Nikada nije tražio priznanje – znao je da hrabrost ne treba svjedoke, da je dovoljno što je ostao dosljedan sebi.
Ali svijet nije uvijek pravedan.
Jednog jutra, pred njegovim domom zaustavila su se crna vozila, a Ahmet je, kao i uvijek, izašao smireno, kao čovjek koji nema šta kriti, kao ratnik koji je u ratu prije svega bio insan. Optužili su ga za ono što nije mogao ni zamisliti – za zločin. Za ono protiv čega se borio cijelog života.
Ljudi su šutjeli, a onda, kad se vijest pronijela, selo, gradovi, cijela dolina digla se na noge. Oni koji su ga pamtili kao gromadu što ih je čuvala, kao ruku koja je dizala ranjenike, kao ramena na koja se oslanjalo kad je zemlja pucala pod nogama, nisu mogli vjerovati da se takvom čovjeku sudi.
Na izlasku iz sudnice, dok su kamere bljeskale, Ahmet se samo blago osmjehnuo i rekao:
„Istina ne mora vikati. Ona dođe, kad tad.“
Nije bilo prkosa u njegovom glasu, samo tihe, čiste sigurnosti. Znao je da se čovjek ne mjeri optužnicama, nego onim što ostane iza njega – a iza Ahmeta su ostali spaseni životi, riječi ohrabrenja, vrata koja je otvarao, ljudi koje je vraćao kućama.
I dok se još vodi njegova borba, ne na planinama nego u sudnicama, narod ga i dalje pamti kao što se pamte stare legende – kao čovjeka koji je stao pred vihor i rekao „ne“, kao stražara koji nije dao da mrak proguta ljude, kao komandanta koji je ostao čestit i onda kad su nestale puške, a ostali samo papiri.
Za neke je on heroj, za neke nepravedno optužen čovjek, ali za sve koji su ga poznavali – Ahmet je ostao ono što je uvijek bio:
gromada koja se nikada nije savila i čovjek koji se nikada nije odrekao ljudskosti.
Zelim mu sreću u ovom nakaradnom sistemu,gdje se pokusavaju izjednačiti branioci zemlje natopljene krvlju i agresora, koji je ubijao i klao napaćeni narod, samo zato sto su bili Bosnjaci.
Vjerujem da će dokazati svoju nevinost, bez obzira na lažne svjedoke. Jer, sinovi Drine imaju mnogo toga reći o čovjeku koji je spašavao nevine, a hrabro odgovarao onima koji su palili našu domovinu.
Sretno,komandante!
Sejdic Ahmet 
______________________
Ovo je moj kratki osvrt
na ličnost komandanta, borca, a na osnovu onoga što sam imala priliku ćuti od njegovih prijatelja, saboraca… Š.T.