PRVI PUT S OCEM NA SABAHU
Preporod 1977
ZAPIS UČENIKA
Zora.
Rumeno plavetnilo već se polagano javlja i osvaja prostor. Nebo začas postade nekako ljubičasto modro dok zlatne pruge zablještaše i osvijetlile sure grebene sumornog Javora, koji se dizahu k nebu kao da žele zakloniti svu tu ljepotu svitajučeg dana.
Na omalenoj vrbi čavrljahu ptičice. Njihova pjesma najavljivaše novi dan. Dan koji če proći kao i svi drugi, ali če dugo, dugo ostati u mome sjećanju.
Otac je već odavno ustao. Njegova hrapava ruka polako pređe preko mog čela i ja na raskopčanim grudima već osjetih njegov topli dah.
Hajdemo sine — reče, a oči mu se raširiše, dok gotovo neprimjetno poče poigravati obrva iznad njegovog lijevog oka. Naborano čelo se razvedri, a usne razvukoše u jedva primjetan smješak.
Hajdemo, jer ćemo odocniti — reče pošto me uze za ruku.
Izađosmo.
Napolju je bilo svježe. Sve okupano jutarnjom rosom. Cvjetovi su polako dizali svoje glave, ptice su pjevale, a ja sam se osjećao nekako veličanstveno.
Srce mi je jače lupalo, korak je bio nesiguran. Osjećao sam kako me čitavim bičem prolazi i obuzima neka neopisiva radost. U takvom zanosu i ne primjetih da smo prevalili dio puta. Upravo smo izlazili iz guste jelove šume kad me otac potapša po ramenu i reče:
– Pogledaj sine! Zar nije sve ovo krasno?
– Pogledah.
Pred mojim očima se pružila udolina u kojoj je bila smještena Kasaba. Zaista je to bilo divno pogledati. Lijevo i desno od hučne i ponosite Žepe pružalo se maleno polje. Kuće su bile načičkane i ušorene sa obje strane. Vrtovi prepuni cvijeća, livade prekrivene gustom travom ugasito zelene boje odavahu izgled perzijskog čilima ogromnih razmjera. Sve živo, puno raznovrsnih glasova.
Najednom ptice prekinuše svoju pjesmu, lagani povjetarac se zavuče u guste krošnje starih četinara i tu ostade, a Žepa, ta gorska ljepotica, kao da zažubori jače i snažnije da bi još istog trenutka postala tiha i nečujna.
Nastade muk.
Sve je u nekom iščekivanju, čak se ni ubrzani dah moga oca više ne čuje.
Tog trenutka, veličanstveno kao u bajci tišinom se prolomi zvonki glas mujezinov i riječi koje opijaju dušu Jeknuše dolinom.
Srce mi zalupa jače, a grudi počeše ispunjati nekom neopisivom slašču. Učini mi se kao da lebdim, kao da me neka nevidljiva ruka uzima i nosi negdje daleko u neki meni nepoznat svijet.
AIlahu ekber – odjeknu još jednom, umilno i drago.
U tom trenutku učini mi se da svaka travka ponavlja mujezinove riječi.
O Bože, zaista. je veliko Tvoje ime. Zaista si Ti najveći. Nikada se nisam osjećao srećniji, nikada blaženiji. Nijedan zvuk, nijedan glas, nijedan treptaj se ne ču sve dok mujezin ne završi.
Potom, kao što se čovjek budi iz slatkog i dubokog sna, vrati se život prirodi i sve ponovo oživlje.
Žepa nastavi svoju vječitu pjesmu, ptice poskakaše i poletješe nebu, vjetar se poigra sa zelenom zastavom na munari, a ja i otac ubrzasmo korak da ne zakasnimo na namaz.
Hasan PALIĆ