“Da li ti ikad nečovječe pred oči dođu slike onih kojima si zivot ugasio?
Pise: Merisa Karić
Da li si ikad sanjao njihova lica,njihove uplasene oči,drhtavo tijelo dok ih vodis na ivicu jame Paklenik kako bi im oduzeo zivot?
Da li kad pogledas u ruke kojima si milovao svoju djecu a danas mozda unucad, vidis na njima krv onih koje su ostavio u bezdanu smrti?
Znas li nečovječe da postoji neko iznad svih nas i da ce tvoja crna duša zaista biti u paklu vecem nego Paklenik?”
Moje srce nikad zaboraviti nece moga oca.
Pamtit cu njegov poslednji ručak.
Pamtit cu njegove smeđe pokućnice na nogama.
Pamtit cu njegov uplaseni pogled dok smo dignutih ruku izlazili pred zgradu gdje su nas čekali rogatički č̣ e t n I ci .
Moj otac je bio poslusan kad su mu rekli da legne na zemlju licem okrenut prema zemlji.
Znao je da nista ne moze uraditi.
Ostao je da lezi na zemlji zajedno sa ostalim zarobljenim komsijama.Sta se tacno desilo nakon toga nikad necemo saznati.
Osim da su na kraju nađeni u jami Paklenik.
Strijeljani,bačeni.
Nasa sreca je da smo ih pronasli zahvaljujuci jedinom prezivjelom Ferid Spahic .
Zasto svake godine pisem o ovome?
Jer tako želim, jer ne želim da prepustim zaboravu.
08.06.1992.-08.06.2026
