Medicina se vraća kući? Unuk, maturant…
pise: Suada Heljić
Kad sam ja nakon prijepoljske gimnazije upisala medicinu i nije bilo neko čudo. Svi su nešto studirali…moj brat je uveliko bio na arhitekturi, svo njegovo društvo – Rodo, Brane, Dejan, Šok, As…svi na nekim ozbiljnim fakultetima.
Mami se doduše nije svidio moj izbor: “čitav život s bolestima i tuđom nesrećom…tuđu muku ćeš kući donositi”… A ja odlučila, a ni sama nisam znala zašto…osim što se od odličnog đaka očekivalo da upiše nešto teško…
Mnogo zanimljivija je bila priča mog rhm. muža, moje studentske ljubavi. Sad mislim da je te svoje priče pomalo karikirao kad je vidio koliko me zabavljaju.
Pričao je:
“Kod mene se moglo učiti za učitelja, šumara i za Šabana (Šaban bio medicinski tehničar, završavao ljudima šta je trebalo, zvali ga doktor).
– Pa dobro, što ne ode naprimjer za učitelja? – Kad sam bio šesti osnovne u posjetu Žepi došao ministar zdravlja Mustafa Ajanović. Mene kao najboljeg đaka odredili da mu predam cvijeće. On me pogladio po glavi, pitao čiji sam, koji sam razred i kazao – kad završiš osmi, dođi, pa ću ti dati stipendiju za medicinsku školu”.
Ministar zaboravio, dijete nije.
Kad je završio osmi otišao u Sarajevo, nisu ga htjeli pustiti kod ministra, koprcao se, “rek'o mu ministar da dođe”…morali ga pustiti na kraju…i dobio stipendiju.
Kad je poslije medicinske škole rekao babi da hoće na fakultet, babo se razočarao i sneveselio. Od najstarijeg sina se očekivalo da ostane na imanju…a imati pored toga i državni posao bilo je najbolje što je njegov babo mogao zamisliti.
Kad je koju godinu kasnije na medicinu povukao i mlađeg brata, babo je rekao: im'o sam dva krila, obadva su mi sad podrezana”…a dvije sestre su svakako bile “tuđa kuća”…
Na fakultetu se izdržavao sam preko studentskog servisa, vodio fakultetsku biblioteku… O ubacivanju uglja slušali smo kasnije svaki put ako bi sin preskočio neki ispitni rok…
Kad se naša studentska ljubav završila brakom, na scenu je došao život…specijalizacije, dežure – ja u porodilištu u početku na četvrtu, kasnije na petu noć…pa podstanarstvo, mala djeca, rat.. pa dvije univerzitetske karijere…
Kad su djeca porasla zaključili smo čvrstim konsensusom – oni neće na medicinu!
Sina nije trebalo ni nagovarati. Smijali smo se kad je kao sasvim mali rekao: “Da mi neko priča šta ga boli? Pa šta mene briga šta njega boli!” Iako odličan đak, rastao je kao marijindvorska raja, što je uključivalo kačenje za tramvaje (naknadno saznala), pa ratno odrastanje, treniranje hrabrosti na skejtu po sarajevskim ulicama između spaljenih automobila i preko raskrsnica smrti…
Preživjeli smo svi zajedno, srećom.
Sa kćerkom je bilo malo teže. Već sa desetak godina je odvukla medicinske enciklopedije u svoju sobu, dovlačila i liječila cuke i mace…
Đak generacije, u Americi na razmjeni…tamo za godinu završila dva razreda kao “ponos škole” (kaže, čudili se kad ručno izvučem korijen, kad grafički predstavim funkciju…ma čudili se svemu onom što smo mi normalno učili u Drugoj gimnaziji, zvali me “ruska škola”).
Amerika joj se nije svidjela, vratila se.
– Slomit će je medicina, krhka je, kažem… – Ma kakva medicina?! Neće s momkom ni proći pored fakulteta, Koševom, a ne upisati medicinu, rekao bi on. Pa smo je polako odgovarali i konačno odgovorili.
Oboje je završilo ekonomiju, usavršavali se dalje u svojoj struci, porodični, uspješni.
Ja konačno završila s medicinom nakon teške bolesti u porodici i gubitka supruga…prestala provjeravati u bazama podataka je li mi citiran još koji naučni rad (a citira se još uvijek), medicinske knjige pomaknula iz vidokruga a u prvi red stavila istorije umjetnosti, traktate o slikarstvu, tehnike crtanja, beletristiku…
Neonatalna intenzivna njega koju sam bukvalno osnovala i podigla je hvala Bogu u dobrim rukama mladih ljudi… “tempora mutantur”…
A unuk mi je upravo maturirao.
Pitam: – Jesi li konačno odlučio šta ćeš studirati?
Jesam, kaže on.
Medicinu.
– Molim?!