Cesta Rogatica-Jabuka, što se prisastavlja s onom gore napomenutom cestom, upravo je
remek građevina, a probila se onuda godine 1880-1883.
Prije je bila ondje ko prtina ili nogostup, kuda je za osmanlijskog doba prolazila pošta.
Cesta se vije kotlinom dva sata puta, dok zaokrene – a s njome i voda Rakitnica – u uzak klanac. Tu je obuhvate silne pećine s desne is lijeve, tek ove pećine nijesu gole, već ih obraslo grmlje i šikara. Te su pećine u velike nalik na stare razvaline, a iz mnogijeh duplja izlijeću golubovi, uplašeni lupom kola i glasnim razgovorom. Mnogi lešinar vije se visoko nad našim glavama. Nakon 2 km vožnje iziđeš iz toga klanca, a pred tobom svane Gnjila”, preko koje vodi cesta u Jabuku, odnosno Goražde.
Tu se odvaja cesta od vode Rakitnice (koja je onuda kroz živu lit prokopala put u Praču), pak se penje pomalo. Priroda se prikazuje svaki čas u drugoj slici, dok se kod 8 km ne dogodiš na najvišoj tački toga porasta.
Sta Alpi?!
Pred tobom se eto prosu najraskošnija draž, što ga može da stvori živopisna priroda. Dolje pod nogama izvija se i pjeni uz strašne pećine Prača, a iz korita joj dižu se orijaške kocke ljuta kamena. Voda se ruši divljim i naglim padom.
Zrak ispunjava bijesni šum…. a kroz taj sum hvata ti oko u zapadu preko Drine Vijogar planinu. Tamo preko obale, a pred nama eno Gnjile, što se razavila kao silno krilo, a mjesto perja obraslo gustom šumom, što je gdje-gdje ko plješiva, pak vidiš krilu gole kosti, kamen goli.
I ako je teško proći ovu goru, ipak su ljudske ruke i onuda put iskrčile, cesta ko bijela crta vijuga se uz nju.
Kod 12 km spustila se je naša cesta do vode. Tu je Prača i dvije ćuprijice, što vode preko nje. Jedna je nova, a druga stara i prastara, toliko je trošna i ruševna. Cudna ta građevina sa svijem je od drveta. Izvedena je sasvijem originalno, a taj građevni sklop zadiviće te još više, ako uvažiš, da je ćuprija dosta visoko nad vodom.
Uz ćupriju imade mala kavana, baš ko smišljena i za one, koji moraju da putuju i za one, kojima se hoće putovanja.
Tek svud je poći, a kući je doći.
I tako valja i nama da se oprostimo sa malom kavanom, starom ćuprijom, Pračom i Rogaticom. Jedino što ostaje to je uspomena o silnoj prirodi i uvjerenje, da je put istom onda lijep i ugodan, i sve što vidiš vrijedno, da se u slatkom sjećanju održi, kad ti sve to začinja iskustvo, da si u putu zborio i družio se s dobrijem ljudima. Jer samo dobri ljudi oživljuju mrtvu i nijemu prirodu, ko duša mrtvu ilovaču Adama.
G. pl. B