Kasim Kokot: Olimpiji sam dao svoje najbolje godine
Intervju iz 2007 za FK Olimpija
Kasim Kokot je bivši igrač Olimpije, a kasnije i trener njenih mlađih selekcija. Skromno kaže da nije bio veliki igrač, ali da je imao sreću da igra sa dobrim saigračima protiv dobrih protivnika i pod vodstvom dobrih trenera. Bio je i strijelac u prvoj utakmici između Olimpije, tadašnjeg Akademskog fudbalskog kluba, i Crvene zvezde, 24. oktobra 1965. u Beogradu, kada je Olimpija pobijedila 3:2, a Kokot je postigao gol sa bijele tačke za 2:0.
Gdje ste započeli svoju fudbalsku karijeru?
“Počeo sam u Željezničaru iz Sarajeva. 1955. godine igrao sam za omladinski tim, a 1956. za seniorski. Tada sam imao 17 godina. Prvu utakmicu smo odigrali protiv Slobode u Tuzli i pobijedili 2:0, a ja sam postigao oba gola. Od te utakmice nadalje bio sam standardni igrač u prvom timu. Željezničar je te sezone ispao iz prve lige, ali su se vratili 1957. godine. Prvu utakmicu protiv Crvene zvezde sam te godine odigrao na Grbavici. Već tada se znala velika četvorka – Crvena zvezda, Dinamo, Parizan i Hajduk, i uvijek su među sobom odlučivali o tituli državnog prvaka.”
Kako je tekla vaša karijera?
„Iz Željezničara, gdje sam igrao osam godina, prešao sam u Olimpiju zajedno s Kapidžićem. Te sezone smo sa Željezničarom osvojili treće mjesto u državi. Beograd je bio prvak, Dinamo drugi, a mi treći. Bili smo na odmoru u Ulcinju, ne znam ni tačno kako sam stupio u kontakt s Olimpijom, ali onda su me pozvali i rekli da idem u Olimpiju. Igrao sam za Olimpiju do 1971. godine, zatim sam igrao još šest mjeseci u Francuskoj u drugoj ligi i onda završio karijeru. Mogao sam nastaviti karijeru, ali sam skoro završio Fakultet za sport i zato sam radije fokusirao na studije, a zatim završio Višu školu za trenere u Zagrebu.“
Možete li malo detaljnije opisati godine provedene u Olimpiji?
„Bez želje da se ikako hvalim – Olimpiji sam dao svoje najbolje godine. Igrao sam za Olimpiju od dvadeset treće do trideset prve godine. U tom periodu sam i igrao najbolje i Olimpija mi zaista ostaje u lijepim sjećanjima. Mogao bih reći da je Olimpija bila moja prva fudbalska ljubav.“
Kakva je bila atmosfera u timu u to vrijeme, na utakmicama?
„Vladala je zaista dobra atmosfera i kada su dolazili Beograd, Hajduk, Dinamo, Crvena zvezda ili Maribor, uvijek je bilo osamnaest do dvadeset hiljada ljudi. Mnogi mladi ljudi mi sada kažu da je nemoguće da se toliko ljudi okupilo iza Bežigrada, ali to je bio slučaj tada. Na ostalim utakmicama uvijek je bilo oko dvanaest hiljada ljudi. U to vrijeme, uprava kluba je uključivala neke zaista istaknute Ljubljančane, a mi igrači u timu smo bili prava klapa. Isto važi i za trenere, za koje bih čak mogao reći da su bili pravi jugoslovenski brendovi u oblasti trenerskog rada.“
Možete li sada uporediti jugoslovenski i slovenački fudbal?
„Mislim da se fudbal ne može porediti. Međutim, prava mjera kvaliteta je broj posjetilaca. Tada smo srijedom igrali prijateljske utakmice u Olimpiji ili smo igrali jedni protiv drugih sa dva gola, a redovno je iza Bežigrada bilo 2.000 do 2.500 ljudi. Sada cijela prva slovenačka liga, ako Maribor ne igra kod kuće, ima 4.800 do 5.000 gledalaca. Drugu ligu prati 3.000 gledalaca.“
Vratimo se na Crvenu zvezdu. Kako pamtite svoju prvu utakmicu, i generalno i u dresu Olimpije, protiv Crvene zvezde?
“Prvu utakmicu protiv Crvene zvezde odigrao sam 1957. godine na Grbavici, kada sam još bio član ekipe Željezničara. Konkretnije, prva Olimpijina utakmica je bila kada smo igrali na Marakani. Oko atletske staze je bilo samo kamenje. Došli smo i pobijedili Crvenu zvezdu 3:2. Arslanagić je dao dva gola, a ja jedan. Kada smo se vratili iz Beograda, na željezničkoj stanici nas je čekala gomila ljudi, a Arslanagić i ja smo kao strijelci dobili po buket cvijeća. U klubu je vladala zaista dobra atmosfera, što je donijelo i dobre rezultate. Čak i tada se po Beogradu pričalo kako su ih neki ‘skijaši’ tamo pobijedili (smijeh). Sve u svemu, ova pobjeda je bila veliko iznenađenje.”
„U to vrijeme, Olimpija je odigrala nekoliko fantastičnih utakmica. U Zagrebu, na primjer, 3:3 protiv Dinama, i pobjeda od 1:0 protiv Hajduka u Ljubljani, kada sam postigao gol iz penala. A i protiv Parizana u Ljubljani. Beograd se tek vratio sa finala Evropskog kupa i igrao je u punom sastavu, osim s jednim igračem. Na terenu je bilo mnogo snijega, a Hasanagić se zakopao u snijeg skoro do koljena, a poslije utakmice je tražio od fotografa da ga slikaju gdje su ih ‘skijaši’ pobijedili. Šoškić je branio za Beograd u prvom poluvremenu, a Zagorc mu je dao dva gola. Na poluvremenu, Beograd je promijenio golmana, Čurković je stao između stativa, a ja sam mu dao gol sa 25 metara iz slobodnog udarca. Lopta je otišla pored zida u snijeg i ne znam ni da li ju je Čurković dodirnuo ili je direktno ušla u gol. Olimpija je pobijedila 3:0, nezasluženo, zbog uslova, ali ipak – Bežigrad je bio pun i radovali smo se zajedno sa…“ gledaoci.
Šta je sa utakmicama protiv Maribora?
„Te utakmice su također bile zanimljive. Danas, kada dođem na utakmicu protiv Maribora, na stadionu ima oko 1.000 gledalaca (mislim na posljednju prijateljsku utakmicu, 2006. godine, napomena), a onda dođe 200, 300 navijača jedne ili druge vrste i potuku se. U naše vrijeme, međutim, navijači Olimpije i Maribora su se okupljali, od Figovca do stadiona, sa transparentima, trubama, putevi su bili zatvoreni, a na dan utakmice je bilo cjelodnevno slavlje. I mi igrači smo bili prijatelji jedni s drugima – jesmo se tukli na terenu, ali na kraju smo bili prijatelji i čak i danas kada se sretnemo, recimo, sa Prosenom, nismo zaboravili ta vremena.“
Nakon što ste završili igračku karijeru, okušali ste se u trenerskom poslu…
„Mogu smatrati svoju trenersku karijeru uspješnom, iako sam bio pomalo nezavisan i nisam htio nikoga slušati. Prvo sam bio trener u Jajcu, gdje su mi ponudili tako dobre uslove da ih ne bih mogao dobiti ni u Francuskoj. Tamo sam trenirao člansku ekipu dvije i po godine. Vodio sam ih do kvalifikacija za drugu saveznu ligu. Imao sam zaista dobru ekipu. Sjećam se da smo odigrali prijateljsku utakmicu protiv Borca iz Banja Luke i izgubili 2:1, a u drugoj utakmici u Jajcu smo odigrali 2:2. Borac je tada igrao u prvoj saveznoj ligi. Onda su htjeli da preuzmem vođenje Borca, gdje su došla i tri igrača iz Jajca, ali se uprava previše miješala u stručni rad i odbio sam njihovu ponudu. Zatim sam predavao u gimnaziji u svom rodnom gradu, Rogatici, a istovremeno sam trenirao ekipu Radničkog iz Goražda. Vodio sam ih do međurepubličke lige. Svaka ekipa koju sam vodio iznjedrila je nekoliko prvoligaša.“ igrači.
„Zatim sam pet godina, prije rata, bio delegat na utakmicama prve jugoslovenske lige, a ujedno i predsjednik Međuopćinskog fudbalskog saveza Sarajeva. Živio sam u Rogatici i radio u školi i u općini. Tokom rata su nam spalili kuću, sve, i uvijek kažem da ne žalim ni za kućom ni za bilo čim drugim, već za koferom u kojem sam imao sve što se tiče fudbala. To je bila sva moja fudbalska dokumentacija i zaista mi je bilo žao zbog toga.“
„Zatim sam došao u Sloveniju i počeo trenirati. Bio sam trener Primorja u Ajdovščini, kada su još igrali u drugoj ligi. Tamo sam bio četiri mjeseca, a onda sam otišao u Črnuče. Oblak je potom došao tamo, a ja sam otišao u Celje šest godina. Tamo sam radio u omladinskom pogonu. Uprava mi je dala zadatak da što više igrača iz omladinskih redova dovedem u članove, jer su praktično cijelu ekipu imali kupljenu odnekud. Rekao sam im da je potrebno vrijeme, i u roku od godinu dana Ulaga je već bio u prvom timu, zatim Hodžar, Sankovič, Gobec, Beršnjak, Šeliga, Vodopivec, Koljić i drugi, a onda smo se razišli. Posljednji igrači koji su stigli iz omladinskih redova bili su Urbanč i Kelhar. Tada sam bio i u Olimpiji, koja je tada ispala u petu ligu, kao i Ljubljana… Sada sam se vratio u Črnuče, gdje vodim klub u četvrtoj ligi.“
Jeste li jedno vrijeme radili i u bosanskoj reprezentaciji?
„Za tadašnjeg selektora Smajlovića ‘otkrio’ sam dobre bosanske igrače u Sloveniji, koje sam potom predložio za poziv u reprezentaciju. To su bili Mujčinović, Hujdurović i neki drugi, a pronašao sam i neke potencijalne mlade reprezentativce.“
Kako ste pratili raspad Olimpije i projekat novog kluba?
„Žao mi je, posebno ljubljanskog fudbala, jer bez ljubljanskog fudbala nema ni slovenskog fudbala. Sjećam se atmosfere na utakmicama velike četvorke, a i protiv Maribora, to su bile zaista žurke, a to više nije tako. Maribor također više nije ono što je bio tada, u tom pogledu. Možda smo tada bili previše vezani za fudbal, ali sada gledaoci samo dolaze na utakmicu i sjede kao u pozorištu.“
Hoćete li doći na sutrašnju utakmicu?
„Naravno, naravno, uvijek rado dolazim za Bežigrad. Svi smo se nekada poznavali. Da vam kažem još jednu zanimljivost. Igrači Olimpije, u svim sportovima, često su se družili, a zatim išli jedni kod drugih na utakmice. Tako da smo mnogo puta posjećivali hokejaše i košarkaše, bili smo zaista jedna velika porodica, i igrači različitih sportova i navijači.“
