● HUSO BRKIĆ, 18.6.1996. I NN LICE ●
SEID ZIMIĆ
U rano popodne 18.6.1996. na autobuskoj stanici u Visokom vozač neke bečke kompanije elegantno me istrese na vjetrometinu sa naljepnicom IOM-a, vidno istaknutom na prsima, na kojoj je pisalo VISOKO /Lužnica/. Prtljag jednostavan; već dobro uprljana prekookeanska najlon-kesa sa dokumentima koji nemaju upotrebnu vrijednost u Bosni i dva-tri suvenira sa motivima „divljeg zapada“.
Ne snalazim se – prvi put sam u Visokom. Moram prijaviti policiji svoje postojanje, a onda tražiti Lužnicu, oca i majku u njoj. Valjda ću ih prepoznati …
Raspitujem se kod prolaznika. Polovični i pro forme odgovori. Ali, nafaka ne može pobjeći. Ljudeskara sa crvenom limuzinom uoči naljepnicu na mojim prsima i stade. Sasluša moje beznađe, pogleda u sat i tinejdžerski naredi: „Upadaj, podaleko je Lužnica!“
Prvo me odvuče u policiju. On ispred mene kao da razgrće duboki snijeg, a ja priskakujem. Prva službena zabilješka o mom postojanju u postedjtonskoj BiH je sačinjena.
Vozi nas nekud, ne znam ni na koju stranu svijeta. Rijetki putokazi, ali meni ništa ne znače. Postavi poneko usputno pitanje, progunđa nešto i opet tišina. Zaustavi se pred trgovinom i napomenu da pričekam, brzo će se vratiti. Tako i bijaše, poveliki paket zveknu u gepek i nastavismo putovanje uz pjesmu „Željezarin miris dima“.
Hiljadu nepoznanica mi se mota po glavi, to je Huso primijetio i ne sjecka me svojom zlatnom radoznalošću. Makadam, loš makadam. Vozi prilično brzo; ili ne žali limuzinu ili želi da što prije nađem oca i majku. Odgovor je samo on znao.
Izađosmo iz šumarka, pred nama desetak kuća. Izbjegličko naselje. Prikraji i stade: „Ovo je Lužnica.“ Izvadi paket iz gepeka i vidno uznemiren dodade: „Evo, počasti oca i majku. Izvini, ja odoh, ne mogu gledati vaš susret. Navrati u „Bosnu“ kod Željezničke stanice pa ćemo mudrovati.“
S prvim danima jeseni sam stao na svoje noge. Navraćao sam u „Bosnu“ s puno stida i ponosa. Mudrovalo se o svemu i svačemu. Tražio sam kalup da se slučajnom prolazniku odužim. Nije postojao, površnost ne volim. „Bosnini“ enterijerski detalji su me još više zbunjivali …
Odavno ne navraćam u „Bosnu“, nemam snage. Eksplodirale bi uspomene ljepše od prvomajskog uranka i oštrije od nedovršene Husine rečenice …