Više od nogometa – šta su nam Zmajevi vratili?
(malo duži tekst koji vrijedi prčitati)
Od marta pa do danas naš se život nije promijenio zato što su nestali naši problemi. Brige su ostale iste, svakodnevni izazovi nisu nestali, niti je život postao lakši. Promijenilo se nešto mnogo važnije – promijenio se način na koji se osjećamo.
Po prvi put nakon dugo vremena najveća briga mnogih građana bila je kako će igrati reprezentacija Bosne i Hercegovine. Dane smo provodili iščekujući utakmice, pjevajući suznih očiju, zbijajući šale i radujući se zajedno. Osjećali smo privilegiju što pripadamo i što se možemo identificirati s grupom mladih ljudi koja nam je pokazala da stvari mogu izgledati drugačije.
Sigurno će na kraju uslijediti brojne nogometne, taktičke i stručne analize. One imaju svoje mjesto i vrijeme. Međutim, danas je važnije govoriti o emocijama i o onome što nam je reprezentacija vratila kao društvu. Vrijeme je da sumiramo psihološke i socijalne koristi svega što nam se dogodilo.
Stvorena je pozitivna motivacijska klima
Svaki vrhunski rezultat počinje stvaranjem motivacije i okruženja u kojem pojedinac i grupa mogu zadovoljiti svoje osnovne psihičke potrebe. Upravo to smo mogli vidjeti u ovoj reprezentaciji, u ovim mladim momcima, a to su:
Sloboda. Naši reprezentativci igrali su rasterećeno, hrabro i s osmijehom. Posebno u baražnim utakmicama demonstrirali su slobodu igre koja je zadivila i domaću i svjetsku javnost. Možda nas je upravo zato njihova igra toliko osvojila – jer smo u njima vidjeli ono što i sami priželjkujemo: osjećaj slobode od svakodnevnih pritisaka i problema.
Povezanost. Unutar tima stvoren je snažan osjećaj pripadnosti, prihvaćenosti i međusobne podrške. Ta povezanost nije ostala samo među igračima. Prenijela se na tribine, u domove i na ulice, stvarajući osjećaj kolektivnog zajedništva u kojem su individualne razlike postale manje važne od zajedničkog cilja.
Sigurnost. Uspjeh mladih reprezentativaca probudio je vjeru u budućnost. Oni su pokazali da Bosna i Hercegovina ima generaciju koja može ostvarivati velike rezultate, a nama su vratili osjećaj da postoji razlog za optimizam.
Pripadanje. Biti Bosanac i Hercegovac ponovo je postalo razlog za ponos. Granice između domovine i dijaspore gotovo da su nestale. Bez obzira gdje živjeli, osjećali smo da pripadamo istoj priči. Nestalo je “mi i oni” – ostalo je samo jedno veliko MI.
Poštovanje. U ovoj reprezentaciji kriterij nije ime, porijeklo ili bilo koja druga podjela. Vrijednuju se rad, karakter, odgovornost i želja da se nosi dres Bosne i Hercegovine. Upravo zato su ovi momci osvojili poštovanje cijele zemlje.
Samoaktualizacija. Svaki njihov nastup bio je podsjetnik da pojedinac može ostvariti vlastite potencijale kada radi u zdravom, podržavajućem i motivirajućem okruženju, kada igra za tim, a i za raju.
Motivacija je postala društveni fenomen
Ono što se dogodilo nije samo sportska priča. Motivacija je postala društveni fenomen.
Kolektivna zanesenost uspjehom stvorila je atmosferu u kojoj je postalo prirodno javno pokazivati ljubav prema domovini, vjerovati u uspjeh i podržavati one koji predstavljaju Bosnu i Hercegovinu. Nastala je kultura podrške.
Svi su postali dio iste priče – igrači, stručni štab, navijači, novinari, ugostitelji, učitelji, poslodavci, djeca, roditelji i ljudi širom svijeta. Društvene mreže preplavile su poruke podrške, zajedništva i ponosa.
Posebno je zanimljivo što je svaki pokušaj besmislene kritike ili traženja negativnosti nailazio na odbacivanje. Kao da smo prvi put odlučili vjerovati procesu, dati povjerenje novoj generaciji i prestati sami sebi biti najveći protivnici.
Upravo je to možda i najveća pobjeda – počeli smo vjerovati da Bosna i Hercegovina može graditi kulturu uspjeha. A kultura uspjeha uvijek počinje vjerom da je uspjeh moguć.
Ponovo smo otkrili šta nas povezuje
Možda najljepši dio cijele priče jeste činjenica da smo se okupili oko temeljnih vrijednosti bosanskohercegovačkog društva, a to to se najbolje vidjelo kroz pjesme, navijačke parole, zastave i emocije koje su preplavile stadione i trgove širom svijeta.
Posebno mjesto zauzela je pjesma “Poljem se širi miris ljiljana”, u izvedbi Halida Bešlića. Nije to bila samo navijačka pjesma. Bila je simbol svega što nosimo u sebi.
Halid je decenijama bio umjetnik kojeg je volio cijeli Balkan. Njegov sevdah govori o ljubavi, čežnji, tuzi i nadi. Upravo su te emocije utkane i u naš kolektivni identitet. A kada se tome doda prepoznatljivi bosanski humor, sa stihovima poput “I am from Bosnia, take me to Amerika”, dobija se priča koja najbolje opisuje ko smo.
Mi smo narod koji zna voljeti, koji zna patiti, ali koji nikada nije izgubio sposobnost da se nasmije sam sebi.
Zato vjerujem da nas nije povezala država kao administrativni pojam. Povezala nas je domovina. Svjesni smo da domovina nije granica na karti. Domovina je osjećaj koji nosimo u sebi.
Prvi put nakon devedesetih činilo se da su nestale granice između domovine i dijaspore. Otkrili smo da Bosna i Hercegovina živi jednako snažno u Sarajevu, Bihaću, Mostaru, Tuzli, Göteborgu, St. Louisu, Beču ili Melburnu.
Domovina je postala ono što nas povezuje, bez obzira gdje trenutno živimo. Ona je cement koji nas drži zajedno. Čak je osjete i oni koji ne smiju da to kažu.
Vratili smo samopouzdanje i samopoštovanje
Kada čovjek otkrije da pripada zajednici koja ima vrijednosti, karakter i budućnost, prirodno raste njegovo samopouzdanje.
Upravo to se dogodilo nama. Počeli smo više vjerovati sebi, a onda su i drugi počeli drugačije gledati na nas. Nismo postali prepoznatljivi samo po sportskim rezultatima, nego i po vrijednostima koje zastupamo.
Pokazali smo da i dalje imamo snažan osjećaj za pravdu, slobodu i empatiju.
Zato nije slučajno što je veliki dio svijeta s poštovanjem posmatrao način na koji su naši navijači izrazili podršku palestinskom narodu tokom utakmica u SAD. Bez obzira na različite političke stavove, mnogi su u tome prepoznali dosljednost naroda koji je kroz vlastitu historiju iskusio rat, stradanje i nepravdu. Narod koji je prošao kroz takva iskustva teško može ostati ravnodušan prema tuđoj patnji.
Možda upravo zato Bosanci i Hercegovci tako snažno reagiraju kada prepoznaju nepravdu. To nije slabost. To je dio našeg kolektivnog identiteta.
I neka tako ostane.
Na kraju, bez obzira na dalje rezultate ove reprezentacije, njihov najveći uspjeh nije plasman na veliko takmičenje niti broj postignutih golova. Njihova najveća pobjeda jeste što su jednoj zemlji vratili vjeru u sebe.
Pokazali su da uspjeh nije samo rezultat talenta, nego zajedništva, povjerenja, rada i ljubavi prema domovini.
Ako uspijemo sačuvati upravo te vrijednosti, onda će ovo biti mnogo više od jedne uspješne sportske priče. Bit će početak stvaranja kulture uspjeha koja je Bosni i Hercegovini potrebna jednako u sportu, obrazovanju, nauci, kulturi i svakodnevnom životu.
Dream BIG!
Dream BIH!
Remzija Šetić