Vrijeme kupina…i uspomena
Sazrele kupine na Slapu…i nabubrile uspomene, samo što ne zaguše…
– Evo, nabr'o sam ti crnih malina! – Pa to su ti kupine bolan! – Zovi ih ti kako hoćeš, ko ti brani… Kod nas su crne maline…
Sad za pola sata nabrala korpicu i nisam se izbola…
A sjećanja naviru… – Joj što bode! – Hej, ne tako! Tako se samo dublje zabadaju! U istom pravcu u kom si uvukla ruku… Vidiš, ovako…
Pa kad su me ono prvi put sveli iz Vratara u Slap kozjom stazom, pa se poskliznula i završila u kupinjaku… Izvlačili me, ja jaukala, i da nisam bila toliko ljuta, sigurno bi se smijali…
A u ljeto 91, pred rat, napravila slatko od kupina… Prvi i poslednji put u životu… I sad vidim kako kupine u kristalnom purpurnom sirupu klize s kašike i polako se otkidaju dok po deseti put zahvatam i ponavljam… – E baš je dobro ispalo! – Jeste, ali prestani više bogati…
Slatko! I ono sjećanje kad mu je mama prvi put poslužila slatko u onim malenim, originalnim posudicama, a on bio u čudu (“Kako se ovo ordinira – per os ili per oculi?”… Preskripcija s recepta – dati lijek na usta ili ukapati u oko… – Ma daaj!…)
… Najzreliji i najkrupniji grozd kupina je po nekom nepisanom pravilu baš malo izvan dohvata ruke. Pa se protegnem na prste, dotaknem ga, grančica se zatrese i kupine opadaju… “OPADAJU”… A u meni zatreperi sjećanje na pjesmu uz koju sam rasla: “Moj golube… Kad maline zrele budu i same će opadati”…pjevušila bi mama dok razvlači pitu ili bi je očevo društvo pjevalo uz neki akšamluk… Dok “maline opadaju” u meni treperi trag neke davno izgubljene bezbrižnosti, neponovljivi miris i ukus rodne kuće i mog prijepoljskog odrastanja…
… Vrijeme je kupina na Slapu…i uspomena, dragih uspomena, bez kojih bi bili siromašni… A baš kad zapnu u grlu, tu su papir i olovka, za mene način da se ostane cjelovitim dok se stvarnost mijenja…
Granica papira, težina linije, odnos svijetla i sjene…okupiraju ruku, oko i pažnju, i nekako vraćaju unutrasnji prostor i stanje sabranosti… Život…
