I dok neke mlade generacije, mlađe i od mojih sinova govorim o ljudima od tridesetak pa sve do petnaestak godina slave ratne zločince, u meni se nešto razdire. I ne mogu reći da ih mrzim.
Osjećam prije svega žalost, ali i čuđenje. Čuđenje nad tim koliko su ti mladi ljudi oštećeni, koliko su zarobljeni u mržnji i koliko su, na neki način, kažnjeni životom koji im je ta mržnja nametnuta. Nije mala stvar živjeti čitav život s mržnjom u sebi. Nije mala stvar odrastati u uvjerenju da je tuđa patnja razlog za slavlje, da su osveta i nasilje nešto što treba prenositi dalje.
Mogu li se te generacije izliječiti?
Nažalost, ne znam. Možda pojedinac može, ali ono što se prenosi iz generacije u generaciju, s koljena na koljeno, mnogo je teže prekinuti. Djeca nasljeđuju priče, strahove, mržnje i mitove svojih roditelja, a onda ih jednog dana prenose vlastitoj djeci.
Nije mi jasno kako neko danas može oplakivati bitke od prije više stoljeća i zbog Osmanskog carstva opravdavati današnju mržnju, ubijanje ili klanje. Nije mi jasno kako neko može živjeti u prošlosti toliko duboko da mu ona postane opravdanje za nasilje u sadašnjosti.
Još mi je manje jasno kako ljudi mogu odbijati pročitati šta su njihovi „velikani“ zaista činili u posljednjem ratu, kao i šta su činili njima slični velikani na drugim stranama. Istina ne bi trebala imati naciju. Zločin nije manji zato što ga je počinio „naš“, niti je veći zato što ga je počinio „njihov“.
Zato, jadna omladino a jadni ste i vi, vaši roditelji i svi oni koji su vam tu mržnju predali kao nasljedstvo stanite na trenutak.
Razmislite.
Možda ipak vrijedi napraviti rez.
Možda vrijedi prvi put prekinuti lanac koji se prenosi s koljena na koljeno. Možda vrijedi odlučiti da vaša djeca neće naslijediti ono što ste vi naslijedili. Da neće učiti koga trebaju mrziti, kome se trebaju svetiti i za čije stare ratove trebaju ginuti.
Krenite prema boljem svijetu. Ne zbog mene. Ne zbog vaših roditelja. Uradite to zbog svoje djece i budućih generacija.
Jer ako već ne želite živjeti u miru, onda ćete ovu mržnju nastaviti prenositi dalje sve dok jednom ne shvatite da ste cijeli život proveli kažnjavajući sebe zbog nečega što niste ni doživjeli.
A zar to nije najtužniji oblik naslijeđa?