Moja generacija u školi u Žepi
Autor: Meho Guhdija
Godina je 1970. prvi septembar i na pragu je jesen.
Žepa je u ovo doba lijepa i mirisna, jer su dozreli plodovi napornog rada vrijednih Žepljaka. U sušaru se svakodnevno slijevaju tone slasne žepske šljive. Sa svih strana u Žepu svakodnevno hrle mnogobrojni ljudi koji na konjima i volovima, a bogami i na umornim plećima nose plodove rada kako bi ga kako tako unovčili.
Žepa tada bijaše ona standardna koja se godinama nije mijenjala, bez motela, bez fabrike i bez stambene zgrade ispod škole. Po žepskom trgu nije bilo asfalta, putevi i staze su bili zemljani i makadamski. Nije bilo asfalta i betona, ali je bilo puno ljudi. U svakom momentu na žepskom trgu “kod džamije” je bilo nekoliko desetina ljudi. To je bilo vrijeme kada je zima bila zimom a ljeto ljetom. Eh bila je tada Žepa bogata i plodovima prirode i ljudima i đacima.
Đaci su u grupama veseli i raspoloženi žurili prema školi. Moja generacija i ja kao prva generacija područne škole u Vrataru završismo četvrti razred i te jeseni pođosmo u peti razred osnovne škole u školskoj 1970/71. Godini u matičnu školu u “Prvi maj” u Žepi. Od petog do osmog razreda svi smo išli u matičnu školu, svi đaci koji su stanovali na teritoriji MZ Žepa i dva sela Krušev do i Luka koja su pripadala opštini Srebrenica.
Dok pohađasmo područnu školu u Vrataru do četiri razreda svi iz generacije idoše u školu. Polaskom u peti razred generacija se prepolovi. Sa nama u Vrataru je pohađalo školu jedanaest djevojčica, a u peti razred su pošle smo dvije djevočice Bajić Refija-Mina i Omeragić Munira. Da bude još interesantnije one su bile i jedine djevojčice u cijeloj generaciji, što znači da više niti jedna djevojčica sa žepskog teritorija nije u toj generaciji nastavila školovanje.
U mom odjeljenju petom “A” nije bila niti jedna djevojčica, jer su ove dvije lijepe dame bile raspoređene u u odjeljenje peti “B”. Odjeljenje “A” u petom, šestom i sedmom razredu nije imalo niti jednu djevojčicu, tek u osmom kada se sastavismo u jedno odjeljenje ove dvije dame su bile sa nama. Tako je bilo i mislim da smo mi bili zadnja generacija sa izrazito malo djevojaka, jer generacije iza nas su imale značajan broj djevojaka. I pored toga bilo nas je poprilično veliki broj tako da su formirana dva odjeljenja petog razreda “A” i ”B”.
Bilo nas je iz gotovo svih sela sa područja Žepe i četiri učenika iz Luke i Kruševa dola. U odjeljenje peti “A” su pošli: Vatreš Osmo, Vatreš Salim, Vatreš Enver, Guhdija Meho, Kurtić Hamdija, Kurtić Nurko a.r., Durmišević Ahmo-Nusret, Ćesko Hasib, Ćesko Šemso, Vatreš Muniba a.r., Vilić Amir, Salić Kasim a.r., Otajgić Sarija- Car a.r., Omanović Sead, Podžić Mustafa a.r., Podžić Sifet, Halilović Ahmed, Žiga Adem a.r., Mednolučanin Munib-Mujača, Čavčić Hamdija, Čavčić Nusret a.r., Džebo Meho, Karčić Salko a.r., Kačević Alija, Zimić Fadil-Samedin a.r., Habibović Šefik i Špiodić Ešef. Uodjeljenje peti “B” su pošli: Omeragić Munira a.r., Bajić Refija-Mina, Begić Amir a.r., Devedžija Suad, Devedžija Senad a.r., Torlak Galib a.r., Fazlić Ismet a.r., Saračević Alija a.r., Ramić Hasan, Karić Bećir, Karić Ibro, Ćesko Ešef, Ćesko Salim, Omanović Abid, Omanović Kasim, Kulovac Osman, Kulovac Mujaga a.r., Kulovac Hasib, Mednolučanin Rifet a.r, Čavčić Husein, Brđanin Mehmedalija a.r., Alić Adil a.r., Duraković Mustafa.
Iz područne škole Vratar u peti razred je pošlo ukupno 12 đaka. Školovanje je bilo teško sa visokim kriterijima tako da smo u školskoj 1973/74.godini kada smo pošli u osmi razred stali u jedno odjeljenje. Maturiralo nas je ukupno 28 što znači da smo brojčano s malijem prepolovljeni.
Maturirale su dvije dame i dvadeset šest muških. Maturirali su: Alić Adil a.r., Bajić Refija-Mina, Čavčić Hamdija, Čavčić Nusret a.r., Ćesko Ešef, Ćesko Hasib, Ćesko Salim, Devedžija Senad a.r., Devedžija Suad, Duraković Mustafa, Džebo Meho, Fazlić Ismet a.r., Guhdija Meho, Habibović Šefik, Halilović Ahmed, Kačević Alija, Kulovac Hasib, Mednolučanin Munib, Omanović Abid, Omanović Kasim, Omeragić Munira a.r., Podžić Sifet, Torlak Galib a.r., Vatreš Enver, Vatreš Munib a.r., Vatreš Salim, Vilić Amir i Špiodić Ešef. Od ovog broja sedam je iz područne škole
Vratar, samo da se razumijemo svi ostali su uglavnom završili školu. Sa nama kroz generaciju su prošli još neki dobri ljudi koje treba spomenuti Suljo Bičić, Ćamil Kačević, Ćamil Zolota a.r. pa i oni koje sam eventualno zaboravio neka mi oproste nije namjerno.
Ko su bili naši nastavnici i ko nam je predavao?
Tada kada smo mi pošli u peti razred direktor škole je bio Milorad Kozić jedan podebeo šaljiv čovjek koji je zamjeni legendarnog Muniba Mehmedovića. Okosnicu nastavnog osoblja su činili Hajro Franca, Omer Hajradinović, Života Janjić, Dušanka Janjić i Derviša kojoj ne znam prezime.
I tek što počesmo sa nastavom Života Janjić od koga sam naučio da se Jugoslavija graniči brigama, predavao historiju i geografiju i njgova supruga Dušanka koja je predavala SH jezik odoše iz škole, Nedugo za tim ako ne i istovremeno odlazi Derviša koja je predavala biologiju i hemiju i od nje sam stigao naučiti šta je to mošt i mislim da sam jedan od rijetkih koji je čak i odgovarao kod nje i dobio ocjenu.
Odlaskom ovih nastavnika bili smo u problemima, jer nastava nije tekla po planu. Dolazili su nam nastavnici i odlazili tako da ih sve ne možemo niti nabrojati. A onda dođe Obren Ćipranić nastavnik historije i geografije, crnogorac, strog, nama u sjećaju po karakterističnim riječima za crnogorce kao što su “mrčo”, “sjedi drvo na drvo”, “imali neko da mu se kriva na ocjenu” i druge. Obren je jedini nastavnik koji je sa nama proveo sve četiri godine. Ibraga Suljić a.r nastavnik biologije i hemije, Krajišnik, karatista, bio je tu jednu godinu, ali ostavio dubok trag.
On nam je doni prvi nar i svima podjelio po nekoliko zrna. Kada je odlazio đaci su plakali, jer je u suštini bio dobar iako je znao biti grub kada bi nas kažnjavao. Devla Kišmić nastavnica SH jezika, Ibragina zemljakinja, blage naravi, tiha nezamjetna. I taman kad smo se stabilizovali u drugoj polovini školske godine odlazi Omer Hajradinović nastavnik ruskog jezika i razredni starješina petog “A“. Imali smo prazninu koju je popunio Šaćir M. a.r koji je bio poznati nastavnik u školi u Podžeplju. Taj dobri čovjek, vitke linije i neizostavnih naočara, dolazio je jednom sedmično, pješke, jer je to tada tako bilo.
Sa završetkom školske godine odlazi čuveni Hajro Franca matematičar, markantni Bjelopoljac, veoma strog čovjek, ali dobar pedagog. Njegova supruga je bila sekretar škole tako da i ona odlazi s njim. Njihovim stopama su pošli i Ibraga Suljić i Devla Kišmić. Na mjesto direktora škole dolazi Ismet Bajramović koji je već imao bogato pedagoško iskustvo od čega je značajan period u Žepi, a na mjesto sekretara škole dolazi vratarac Reuf Bajić a.r. Sa početkom šestog razreda dolazi nova čuvena postava Đorđe-Đoko Popović matematika i fizika, Hajrija Ramović hemija i biologija, Ljubinka Maletić SH jezik. Šta reći o njima kada će sve biti oskudno. Oni su rekli sve o sebi. Negdje u tom periodu dolazi i Stana Vasojević nastavnica ruskog jezika, jedna mlada, nježna, lijepa djevojka puna dobrote. Obren nije propustio priliku stupio je u brak sa Stanom. Ova petorka je bila okosnica našeg školovanja. Đoko je bio razredni starješina odjeljenja “A” u šestom i sedmom razredu.
Pred kraj sedmog razreda Đoko ide u vojsku, a do kraja godine ga mjenja poznati Ilija Mališić koji je bio dugogodišnji, vrlo cjenjeni učitelj, a u međuvremenu je proširio svoje znanje. Kada polazimo u osmi razred objedinjeni jer je to brojčano bilo moguće dolaze zamjene za Đoku
Stanimir Ječmenica jedan mlađi momak sa karakterističnom frizurom, predavao je matematiku i nije ostavio neke posebne utiske i Soković Jelenka mlada, zgodna Pljevljanka koja nam je predavala fiziku i nije ostala ne zapažena, bila je kvalitetan pedagog. Došla su i pojačanja za fizičko Radenko Radović jedan uglađeni gospodin koji je od fizičkog napravio bauk. Nabavljene su strunjače, oskočna daska, kozlić i konj sa hvataljkama, idi u salu i radi
gimnastiku do besvjesti. Nema petice iz fizičkog, a mnogo je ruku polomljeno u tom periodu. Radio je i na našem fudbalskom klubu koji je i prije njega bio respektabilan. Kasnije je bio i direktor škole, ali ne znam ništa o tom periodu. Došla je i Ljubica Perić nastavnica muzičkog, jedna mlada ljepuškasta crnka koja je odmah dala do znanja da drži do svog predmeta i da traži ozbiljno znanje. Naša razrednica u osmom razredu je bila Ljubinka Maletić nastavnica SH jezika, dobra razrednica.
Nepravedno bi bilo da ne spomenem i tada učitelje u Žepi koji su nam u jenom periodu predavali Sarija Ćesko fizičko, Rade Furtula likovno, Salih Vatreš muzičko i Ilija Mališić opšte tehničko. Predavao nam je veliki broj nastavnog osoblja pa se izvinjavam ako nekog ne spomenem. Veliki trag u našem školovanju ima i vannastvano osoblje koje je radilo u školi. Podvornici u školi su bili Nezir Ćesko koji tada ode u zasluženu penziju, Ajnija Ćesko a.r., zaštitni znak škole u Žepi. Sve generacije pamte Ajniju po dobru, za nju je potrebnoposebno štivo ako ne i podebela knjiga. Pošto Ajnija osta sama, a mnogo dječurlije, dođe pojačanje, Emin Ćesko i Šaban Omanović. Ovi ljudi su dio nas i o njima mogu govoriti samo u superlativu jer su to zaslužili.
Nekako baš u našem vremenu organizovana je kuhinja u školi. Alfa i omega kuhinje je bio Avdulah Hodžić-Pekar, velika ljudina rahmet njegovoj duši, koji do tada imade svoju pekarsku radnju u Bjelilima. Ne znam da li ima neko da i danas ne bi poželio popiti njegov čaj sa namazanom kriškom hljeba, koji je imao čaroban ukus. Poteško je bilo tada svima jer u školi nije bilo vode, donosila se u kantama od džamije, ali je uvijek sve bilo besprijekorno čisto i uredno. Pridržavali su se tada svi reda, rada i discipline i đaci i nastavnici i radnici. Bio je to život sa dušom gdje nije ništa bilo teško, a malo je trebalo za zadovoljstvo.
U Žepi su tada bile dvije školske zgrade i to stara i nova škola. Mi smo za nastavu koristili obje, doduše više novu nego staru. Stara škola je imala dvije učionice u prizemlju i stanove za nastavno osoblje u potkrovlju. Nova škola je bila savremenija troetažna sa šest učionica, fiskulturnom salom i drugim prostorima.
Ono što je važno napomenuti da je u vremenu naše generacije prošireno igralište iznad škole sve ručno bez mašina. To su bili temelji savremenoj podlozi koju kasnije poslije nas uradiše generacije. Napravljeno je i malo igralište za odbojku. Igrali smo se na tri osnovne plohe, glavno igralište iznad škole, zemljana ploha ispred dvije škole gdje su se igrale djevojčice i malo igralište ispod gdje je kasnije nikla stambena zgrada. Od kapije do škole se išlo zemljanim putem, a mi smo aktivno učestvovali u betoniranju staza na prilazu školi i time smo ovoj plohi dali novu namjenu i izgled. Donosili smo nasipni materijal u kantama iz Bjelila.
Mnogo je toga što bi se moglo, a možda i treblo napisati, ali ne može stati u jednu priču. Mi smo i generacija čiji su životi prepolovljeni strašnim ratom i promjenom sistema. Ali ono što je tužno u svemu ovom da nas je mnogo nestalo, čak devetnaest iz startne postave, a od toga čak sedam iz završne maturske postave. Rahmet Veliki njihovim plemenitim dušama. Razišli smo se na sve strane svijeta tako da i pored dobre volje nismo uspjeli da se sastanemo na pedesetogodišnjicu mature u Žepi. Trebam li pisati o drugarstvu, ma ne, to se ne opisuje to se doživljava. Vladao je jedan harmoničan odnos, među svima koji je itekako začinjen žepskim mentalitetom. Nikada u našim dušama, srcima i ponašanjem nismo bili odvojeni na „A“ i „B“ odjeljenje, bili smo jedno onako kako je to i praktično bilo u osmom razredu. Sve što je lijepo kratko traje ili se to nama samo čini. Uistinu brzo prođoše četiri godine i primače se rastanak. Spontano kao i svaka generacija pjevali smo pjesmu „Oj drugovi jel’ vam žao“ u kojoj se osjećao i slavljenički duh zbog završetka škole i sjeta i žal za rastankom sa jednom družinom i vremenom koje se više neće ponoviti. Možda smo i malo zbunjeni, jer zapravo nismo znali je li ovo kraj ili početak, a zapravo je i jedno i drugo. Pjesmu je najčešće započinjao Munib Vatreš a.r. zvani Vatreš mada je tu bilo još Vatreša, ali eto on je bio Vatreš. On je svirao „mandolinu“ i veoma često bi uz njegovu pratnju zapjevali, tokom svih godina školovanja, obavezan repertoar „Dok palme njišu grane“ i „Duni vjetre malo sa Neretve“.
Imali smo mi i dobre pjevače, jer su svi prvoplasirani na jednom muzičkom festivalu bili naša generacija, a ona po čemu se ova generacija posebno pamti su fudbaleri predvođeni Mujačom. Humoriste koji su imali zdravi urođeni humor ne mogu zaobići Adema Žigu a.r. i Abida Omanovića. Abid u čijem društvu je uvijek bilo zabavno je postao prosvjetar i vjerujem da je njegovim učenicima bilo veoma veselo. Dođe kraj i dođe matusko veče. Naša razrednica Ljubinka koja bijaše uvijek uz nas povede nas u taj završni čin. Meni je pripala čast i zadovoljstvo da na matursko veče pozovem našu dragu prelijepu nastavnicu Hajriju. Proveselili smo se zaigrali, zapjevali, družili bezzadrške i neka tako je i trebalo.
Ne mogu da se ne sjetim i jedne nezgode koja se desi. Abid koji bijaše malo veseliji nepažnjom zali sokom divnu haljinu lijepe nastavnice što je nju, a kako i ne bi, oneraspoložilo. Nadam se da je po onoj narodnoj našoj nastavnici ovo polijevanje donijelo sreću. Poslije toga smo se razišli svako na svoju stranu. Školu ostavismo generacijama iza nas da je čuvaju unapređuju, da stiču nova znanja, da se druže i uživaju sve dok ne zapjevaju oproštajnu pjesmu. I bi tako sve do nepravednog rata koji promjeni život u Žepi, a obje zgrade škole doživješe sudbinu svih objekata na teritoriji Žepe. Pretvorene su u ruševinu i zgarište.
Mnogo je sjećanja na školu i školske dane, jedno nepresušno vrelo, ali kada gledam u ruševinu naše škole koja sablasno izgleda, ne mogu da dočaram ništa iz prošosti. Nešto mi zapinje kao pokvarena traka, samo negdje u dubini vidim jednu scenu. Bočni zid iznad Selmanove kuće, tamo gdje je poljski sto i cvjetnjak, dolazi vrli fotograf Izo Karić a.r., a mi za stolom pjevamo, a onda ide moje društvo jedno po jedno, pored zida škole i prave pozu u raskoraku ispred Izinog aparata. Poza za uspomenu i dugo sjećanje. Eto poza smješe se sa panoa maturanata iz 1974. godine i poručuju, sjećajte se nas.
Svima, mom društvu, nastavnom osoblju i drugima koji su živi želim zdravlje, sreću i zadovoljstvo, onima koji nisu želim Veliki Rahmet, mir i spokoj njihovim dušama.
Hvala svima koji obilježiše ovo vrijeme i ovaj prostor. Na mjestu stare škole nikao je novi objekat znatno manjeg kapaciteta, ali šta vrijedi kada nema đaka. Hoće li se nekada dogoditi da ovaj prostor okupi onoliko đaka kao što je bila u našoj generaciji ne znam, ali znam da se ovaj ambijent i događaj ponoviti neće.
Autor: Meho Guhdija
fb Zepa