Kad se vracamo mislima u neke davne dane, osjetimo sjetu, a kad mislima mastamo o buducnosti srce zivlje zaigra.Citajuci Kazinu pricu o Tabhanima, sjeta me proze, a onda se trgnem i velim da vam ispricam o radosti. Istoj onoj koju sam kao dijete osjecao u danima provedenim na uglu Titove i Tabhana, u stanu na trecem spratu Robne-kako smo zvali najvisu zgradu nekad.
Te davne 1968-e u zimu, Vehbija Mlatisuma sa kamioncicem zelenim ,doveze mene i moju bracu iz Sarajeva , preko bijele Romanije pravo u Rogaticu , pa pravo Titovom na ugao koji pokazuje Kazina fotografija. Niz Tabhane, pa malo lijevo kroz tunel u dvoriste iza Robne.
Sacekali ljudi, ono malo stvari i nas, uz stepenice pa skoro na krov Robne. U Sarajevu smo zivjeli u prizemlju neke zgrade i stalno smo gledali uvis i necije prozore i neke krovove a u daljini sam mogao vidjeti dio krova Gradske Vijecnice.
Najednom , gledamo sa visine, puko vidik pred ocima , vidimo svu Rogaticu od Hrida do pilane. Veselje , radost, puna kuca ljudi, nepoznatih ali srdacnih .Mi djeca sa jos nekom djecom odosmo tamo u sobu, igri nikad kraja. Malo stvari , pa sobe velike, a pogled nigdje da se zaustavi. Doselili smo bas pred Novu Godinu, i znam da smo pitali starog hoce li biti vatrometa i paketica.“bice djeco,svega ce biti ” govorio je moj stari.
Po preseljenju tih par dana do Nove Godine, cijela carsija je znala da smo doselili. Upoznali smo i komsije,Ajanovice, Boru i Nikodiju, Fehriju i Argosa, radnike Prometa , rodbinu za koju sam samo cuo i druge. Pocele su prirpeme za najduzu noc. Kitile se jelke, kuhala se bogatija jela, ususkavali se pokloni i padale zavrsne prirpeme.
Od komsijske djece i skolskih drugova upoznao sam ubrzo Zutka, Zlatka, Bebana, Mikicu, Prasu, Bracu slasticare Kemu i Tahira, Vukovice, Cvrku i jos nekolicinu. Posto sam vjerovao da ce biti vatrometa, pravio se plan da se nekako ispenjemo na krov Robne , jer odozgo mora da se najbolje vidi. Kljuc od tavana imali su svi stanari, tako da sam se nekako pobrinuo za kljuc i drustvo je cekalo znak da se okupimo na krovu.
Pao je mrak, na carsiji se pocelo stisavati , jer svi su bili obuzeti posljednjim pripremama za docek. Moj stari i stara su otisli negdje , a moja druzina od nestrpljena nije mogla vise i odlucimo da se popnemo na krov. Mislim da je neko od drugara cuo , da ce bas sa krova Robne ispaljivati vatromet, pa da mi to nekako prvi vidimo.Ko se peo na krov Robne, zna kako to izgleda, ali nama djeci, pa jos prvi put u sred mraka i zime, nije bilo svejedno. Gurkali smo jedan drugog do ograde , dok se nismo malo oslobodili, i prisli . Onda smo poceli da osmatramo i prepoznajemo krovove kuca gdje koji stanuje.
U jednom momentu osmatrali smo carsiju i Titovu ulicu i culi zamor ispod nas.Zamor je dopirao od skupine djece na Titovoj, koji su sakupljali nesto po ulici, a onda bi gledali uvis ,kao da su cekali necega jos. I mi sa krova i oni sa ulice, gledali smo negde izmedju ali nismo znali o cemu se radi.
Svu nedoumicu prekinuo je moj otac koji se u jednom momentu nasao pored nas na krovu. Nije mnogo govorio, ali pogled je pokazivao strah, zaprepastenje i vrata na koja smo nestali u sekundi.Strcali smo niz stepenice na ulicu i skupina djece nam je odmah rekla kako neko baca cokoladice, secerke,mandarine i ukrase za jelku.
Sve mi je u trenu bilo jasno, ali i to da ne smijem u kucu , jer ce biti degeneka.Naime , stari je povjerio meni i Nedzadu da cuvamo najmanjeg brata dok se on ne vrati, a mi sa rajom otisli da izvidjamo sa krova Robne.
Za to su vrijeme moj Samir i Zlatko Urosevic ostavsi sami u stanu, lijepo otvorili prozor pa bacali secerke prolaznicima. Kad se to raji dole svidjelo oni hvalili pa poceli pitati ima li jos nesto.Djeca ne znaju,ali im lijepo bilo sto se oni dole vesele, pa bacaj sve redom.
Kad su Urosevici stigli , smirili su starog, pa se prica o secerkama produzila duboko u noc.Degeneka nebi nekim cudom, a kad sam u sitne sate primjetio da nema vatrometa, stari odgovori :”Pa ne moze i vatromet i secerke “.
Na kraju da dodam, da nam je secerke kupovao deda Ibro Spahic a.r., nas rodjak sa Podljuna. I danas kad na nekom vasaru vidim one bijele secerke i stapice prosarane crvenom prugom, sjetim se Robne i Nove 68/69.
Za ovu pricu i Tabhane kriv je Kaza.
