Iniciran vjescu, koja je bila na naslovnoj strani a koju mi je poslao moj prijatelj fikro, zamolio sam ga da nam napise malo vise o nasem Zijadu Kujovicu – Parani. I evo fikro je napisao zaista dirljiv tekst o covjeku koji je mnogima pomogao kad je bilo najteze a za uzvrat nije dobio cak ni toplu ljudsku rijec.Cast rijetkim izuzecima.
Vise od toga nikad nije ni trazio ali nazalost cak ni tako malo nije dobio. Nadamo se da ovom pricom vracamo nasem plemenitom sugradjaninu bar dio duga za sve ono sto je on ucinio za Rogaticane.
Parana, Luis Parana je bio bokser i idol nekih ranijih generacija kao sto je nas idol neki pjevac ili glumac.
Zijad Kujovic od oca Ahmeda i majke Mulije, rodjen je davne 1945 god. na dan oslobodjenja i kapitulacije Velikog Rajha,15 maja kao trece dijete u porodici Kujovica. Za svog idola izabrao je bas Paranu, te mu je nadimak otisnut za cio zivot i mnogi ga pamte vise nadimkom Parana, nego Zika, Zijo ili Kula. Rat, koji je nosio u svojim genima , rat koji dozivljava u stomaku prkosne i vjerne Mulije, rat koji mu je ukrao oca prije njegova rodjenja , rat koji je ostavio siromastvo u njegovom dvoristu, rat je njegova sudbina.
Sve do nesretne 1991 godine , do rata koji je bio veoma nalik na onaj prethodni, neki kazu i nastavak onog velikog, Parana je nosio predosjecaj koji je ponovo otvorio dio duse koji pamti i ne miri njegovo bice svih ovih godina. Poslije osnovne skole zivotni vihor ga je odnio u Sarajevo, gdje zavrsava zanat, igra fudbal, boksuje, druzi se i planira bolje dane. Sa starijim bratom rahmetli Nidom, odlazi u Novi Sad, gdje radi u vise preduzeca, zeni se stvara porodicu i Bog mu je podario troje djece.
Sve jake godine, jos dok je majka rahmetli Mulija bila ziva, Parana je slobodne dane provodio u Rogatici, sa svojom rajom. Nije pravio razliku medju rajom, a pogotovo ko je koje Vjere. Zdusno je evocirao sjecanja na Misu Sokola, Piljka, Lambu, Kofe, Hrustemovice,begove i hadzije.Nije zalio ni vremena ni para, kad god je raji nesto trebalo. Cesto ga je rahmetli majka korila da je dosao nju da obidje , a samo ga je vidjala dok je spavao.
Takav je bio i ovdje u Vojvodini gdje je proveo skoro 45 godina zivota. Raja je za njega sve. Kad se sumrak ljudske zlobe spustio na Bosnu te 92-ge mnogi su potrazili spas sirom bivse domovine, tako da su kolone , bolje reci rijeke ljudi krenule i na ovu stranu, u Vojvodinu.Neki svojima a neki s namjerom da preko vojvodjanskog koridora i poznatog pravca “buvlje pijace” predju u neku Zapadnu Zemlju. Iz znanih i neznanih razloga tadasnje vlasti su branile izlazak ljudi iz Zemlje , a posebno muskarcima -vojnim obveznicima, te se Palić i (poznato turisticko naselje) pretvorilo u najveci izbjeglicki kamp pod otvorenim nebom. Parana je i tad zivio na Paliću i mnogi Rogaticani su pokucali na njegova vrata.
Sigurno je bio najtuzniji i najsrecniji covjek svih tih dana i mjeseci. Tuzan zbog boli koju su nosili svi ti ljudi, a sretan sto ih vidi i sto im moze pomoci. To je bila pomoc , to je bila nesebicnost , to je bilo davanje kakvo nisam vidio u svom zivotu.On to nikad nece reci, ali ja znam , jer smo bas tih dana trebali kupiti novog Golfa, da je sve pare i cak se zaduzio, potrosio na ljude koji su mu dolazili. I ne samo dolazili na vrata, vec je svaki dan bio medju njima na Palićkom jezeru , po odmaralistima i napustenim kucama, isao do Opstinskih vlasti trazio pomoc, u Crveni Krst i trazio pomoc, dovodio ljekare, pratio ljude na granicu i svadjao se sa carinom i policijom da ih puste. Mozda je radio i neke nedopustene radnje i stavljao svoju glavu u torbu da pomogne ljudima, ali ne bih o tome, jer insinuacije i zlonamjernosti uvijek vrebaju postena covjeka.Radio je i protiv sebe , jer kad su kolone ljudi prosle, ostao je bez dinara,a trebalo je zivjeti , jer losa vremena su dosla i ovdje, ne zadugo . Inflacija,prazne radnje, bez para i pomoci, a njegov secer otisao preko dvadeset.
Govorio je “ja sam dao sto sam imao, dace Bog i meni, ne brini Pike”.
Radio je protiv sebe jer je zanemario porodicu i porodicne hiljade maraka otisle su za hljeb,mlijeko,obucu, gorivo,podmicivanje vlasti itd. Pomagao je svima, najvise poznatima, starima i djeci.Nije pravio razlike u Vjeri, a bilo je ljudi koji su bjezali od zla, i vise su vjerovali njemu nego “svojima”. Dosta njih je ostalo u ovim krajevima, neki na Paliću, Somboru, Backoj Topoli, Novom Sadu, pa su krajem rata otisli svojim kucama.Neki su ostavili i svoju dusu u Vojvodini, pa smo ih sahranjivali( npr.Ale Bijedic, Mirko u Zrenjaninu) a rijetki se jave telefonom ili pismom.
Najgore uvijek dolazi na kraju, sto i dan danas stoji kao kost u njegovom grlu. Neki, a znaju se i oni, odlazili su , prelazili i spasili glave, nasli su pricati veoma ruzne price o Parani. Navodno je uzimao pare u tal sa policijom i carinom da puste autobuse preko granice u Madjarsku. Tacno je da se sve placa u zivotu, tacno je da su zli ljudi zaradjivali na tudjim mukama, tacno je da su naplacivali “porez” da puste autobus, ali tacno je da su autobusi i autobusi prosli zahvaljujuci Parani, sa minimalnim porezom od 1000 maraka. A to je samo 20 maraka po glavi, a da nije bilo Parane, platili bi mnogi po 1000 maraka po glavi.,a ne po autobusu.Da je Parana uzimao i dijelio tal sa nekima, ne bi mu rodjeni brat Nido slao pare i lijekove iz Pariza, i molio ga da dodje kod njega.Vjerovatno ce se mnogi sjetiti kako su prelazili i koliko su placali, ali ce se neki i zastiditi, jer Parana zivi teske dane.
Obolio i sa malom penzijom, i ne trazi niciju pomoc.Voli svoju Bosnu , svoje Rogaticane i to javno istice, te se nije ni cuditi da mu ispisuju zli momci fasisticke parole. Mnogi su puskom i djelom na ratistu dali svoj ogroman doprinos, ali mnogi su svojom nesebicnom pomoci negdje na putu, gdje nemocni traze spas,dali mozda isto toliko. Rat je bio, ostavio mnoge posljedice i po avlijama i u dusama, no misljenja sam da sjecanju moramo ostaviti u amanet ljude koji su kao Parana.
Ni on vise nece kreciti svoju avliju kraj Rakitnice,a sve teze ce uspjeti otici i obici svoju sestru Pembu koja je jedna od prvih povratnika, i svjedoka sta je njen brat ucinio za raju. Rogaticku raju.
Nemojte mi zamjeriti, vi koji citate, sto sam izostavio mnoga imena. Namjerno to cinim, jer svi mi “svjedocimo” i nosimo svoja djela i sve nam se “pise” a jednom ce nam biti “procitana”. Pred sobom je najteze biti cist za ono sto smo radili i mislili. Posljednje , sto se dogodilo Parani, da mu neko napise na kucu “noz ,zica,srebrenica , mars napolje iz srbije”nece pomoci nikome, pa ni onima koji su za to dobili pohvale od svojih nacionalistickih glavesina. Parana se i dalje ne plasi i ostaje na svom pragu, jer je potreban svojoj djeci, koju je vaspitao u duhu postenja,vjerske tolerancije i ljubavi prema covjeku. Mozete mu pisati na kucnu adresu jer nema mail. Za neke druge teme , price i svjedocenja, stojim na raspolaganju.
fikro
