BUNARU U POHODE

Nema Rogaticanina,a pogotovu onog sa zapadne strane,koji bar jednom u zivotu nije “pritegao opanke” i uzverao se na Ljun,bas uzverao,jer se na njegov vrh strmim kozjim stazama i nije moglo drugacije.Posto sam ja bio s Baraka mi smo dolazili s druge strane,preko Malice,jer onaj put od Zorlovca,uz Tocilo ,nekako je vise pripadao raji s Poljuna.A bile su to “magarece” godine kada je svaka mahala zapisavala svoj prostor pa ga i cuvala raznim indijanskim oruzjima.Neprikosnoveni gospodar Ljunskih staza i bogaza bio je M.A.Sef,a u njegovom odsustvu M.H.Coro.

Elem,na vrhu Ljuna bio je iskopan bunar u kojem je uvijek bilo vode,a okolo su se prostirale transeje i rovovi zaostali iz drugog svjetskog rata.U jednom od tih rovova skoncao je i moj rahm.amidza Huso u osamnaestoj godini kada je branio Rogaticu od cetnickog napada iz pravca Stjenica i Romanije.Negdje pedesetih godina omladina,djaci,izvidjaci i gorani zasadili su nebrojeno borovih sadnica tako da je kasnije Ljun skoro postao neprohodan.
Nebrojeno puta popeo sam se na Ljun,ali jedan od,svakako uzbudljivijih ,uspona bio je uoci Prvog maja 1973.godine.Te veceri sjedilo je nase drustvo u tek otvorenoj basti,prvomajske vatre su utihnule,a mi,onako malo naglancani razmisljali gdje cemo na uranak.Odjednom neko izgovori rijec Ljun,i to odmah,i svi se slozismo.Keske kupi zivo janje od babe,Simeta nali kanistar vode i pokupi svu so iz kuce,Vodenjak je vazda uzase imao noz,nadje se i sjekira,gajba i sise i pravac Ljun – sa zivim janjetom za Hombreovim vratom.Kolonu je predvodio Bazda i njegov jaran Pidalo,Simeta je bio vodic jer se on i nocu snalazio kao danju,a na zacelju smo bili ja i Pike.
Ne znam ja koliko je taj uspon trajao,srecom bila je divna majska noc,posrtalo se i padalao,janje blejalo,ali smo se prije ponoci dokopali vrha.E,sad,trebalo je odsjeci razanj,naci drva,zaklati janje,a sve u strahu od sumara ili kakvog drugog zastitnika reda i predstavnika zakona.Vodenjak se hrabrio da bi volio da na proplanak izadje medjed nego sumar.Ubrzo se vatra rasplamsala od sirovih,ali smolnatih borovih grana,krenula je i pjesma,a i razanj je bio spreman.
 

Tu noc nikada necu zaboraviti,em je za sekund realizovana pomalo suluda ideja,em nije bilo sumara,em je drustvo bilo veselo.U prvi cik zore nadje se i serbetnjak i zamirisa kafa.Vrijeme je bilo za povratak.Spustali smo se direktno na Zorlovac gdje su mladjarija predvodjena sa Ocom tek zalagala vatru i u cudu nas gledala.Odakle sada mi?
 

Divan pogled na Rogaticu,jutarnje vatre na Pticijaku,za Hridom,za Gradcom,oko krivudave Rakitnice,a sumaglica se lagano izvlaci u daljinu prema vrhovima Koma,Crveni,Tmora i Jabuke…Proslo je vise od tridesettri godine,nekih iz ove hajducke druzine vise nema u zivotu,i sad,kad rijetko odlazim u Rogaticu i ne okrecem glavu prema Ljunu,kao da ga nema,gledam pravo,osjecam se ko u Nedodjiji,ne znam jezik,ne znam domorodacke obicaje,a mrki me pogledi analiziraju…Eh.

 

Komentariši