Povratnicka prica iz Podhrida

 Zambi nastavlja sa svojim povratnickim pricama. Ovaj put nije isao daleko. Svratio je u komsiluk u Podhridu. Evo njegove price.

 

Utorak je, 13 maj popodne, Lijep i suncan dan. Poslije rucka izadjoh na avliju. Okrenuh glavu gore prema Hridu, vidim neke osobe stoje na Hridu i galame. Sa autobuske stanice odlijeze muzika sa lingispira. Pogled mi stade na tarasi moga velikog i iskrenog prijatelja Galiba Kusture-Busena. Sjedi starina na tarasi i mase rukama, zove me i pokazuje kako melje kahvu. Eto me viknuh, ali znam da me ne cuje ali mu pokazah rukama da stizem.

 

Krenuh polahko uz mahalu pored Reletove kuce, i  stadoh, ne znam ni ja zasto,ali na jednom ispred mene jedna slika koja mi je uvijek u podsvijesti kada naidjem tuda.

 

 

 


Pucanj sa Robne kuce, jedan, drugi i snazan jauk, pade zena pred  prag avlijski vrata Izeta Ferhatbegovica. Galama, nemici se, lezi puca snajper sa Robne kuce. Zacu se jos jedan tezak jauk nesretne zene i za jedan minut utihnu.

Ko je pogodjen, pitaju glasovi iza meine. Neko odgovori Hajdaginca Musanovicka, majka od Avde i Hamde. Stresoh se, ali nekakva me drhat drzi. Podjoh 10 metara naprijed do kuce Rusme Arukovica, a u toj kuci dosta celjadi fali. Sinovi Semso, Dino i Fadil i njegova supruga Remza, a naprijed 20 metara sa lijeve strane kuca Ibre Ðeze. Tup bol me poce cijepati, vidim svoga komsiju i druga iz djetinjstva Suvada Ðezu-Sutka. Osobu finih manira, skromnog, tihog, nenametljivog. Sportista kome je atletika bila najveca ljubav. Eto nema ni Suleta, Pa pobogu, mogu li igdje maci u ovoj carsiji da me ne zaboli? Nazalost, to je moja svakodnevnica.  

Popeh se nekako na tarasu naseg dragog sugradjanina i prijatelja Galiba Kusture. Onako blijed  jos se tresem, gledam ozareno lice vitalnog starine od 72 godine koji ustade na noge pa rece: „Bujrum komsija, pa ti nebi ni doso da te ne zovnem”. Bi moj Galibe, imao sam nijet doci i prije, ali eto vidjamo se svakodnevno , jal kod mene ili u kafani.

Galibe mozes li mi reci kada si se vratio u svoj Podhrid, svoju Rogaticu,kako proticu povratnicki dani, problemi sa kojim se susreces, eto od prilike to su stvari koje me interesuju. 

Jah, jah razumijo sam dijete tvoja pitanja, pa cemo jedno po jedno nastavlja govoriti Galib.Ma nije ovo meni prvi povratak u Rogaticu. Iz onoga rata smo se iz muhadzirluka vratili u Podhrid 1945 godine, odmah poslije oslobodjenja Sarajeva. Bijese i onda tesko, poruseno, nije se imalo ali Bogu sucur prezivilo se. Gradile se kuce, gradili se gradovi, gradili se putevi, pruge i svukud sam stigao.

Ali sta ces , sudbina je htjela da sa svojom Pembom i djecom napustim Rogaticu 1992 godine  i nakon 14 godina se ponovo vratim. Za vrijeme onoga rata bio sam dijete, momcic  pa ga prezivljeh, ali ovaj rat  ostavio je bolne rane u mojoj dusi. Zastade pa uzdahnu i vidjeh suze u ocima inace uvijek vedrog i nasmijanog Galiba. Nisam ga htio prekidati nego ga pustih da kaze sve ono sto ga boli.Moj Emire, u ovome ratu dozivili smo zarobljenistvo-logor. Odvedose mi Pembu, djecu i mene. Niko ni za koga nista ne zna i to punih devet i po mjeseci, dugo brate ko da je 95 godina. A gdje je to bilo upitah ga?

U Kresevu, a tek sta sam tamo dozivio i prepatio, ne bi pozelio ni dusmanu. Batine, glad, maltretiranje, ma nemogu vise ni da pricam. Hajde sto sam dozivio ja nego mi Pemba obolje.Eto vratih se u Podhrid 2006 godine, napravi se kuca, taman se razrahatio u svom na svom  ali mi se ne dade vise od dva mjeseca. Pemba mi se razbolje, hitna je odvuce u Gorazde, pa iz Gorazda u Sarajevo i dvadeseti dan umrije.

Izgubio sam roditelje, brata, dosta rodbine, svasta me u zivotu snalazilo ali to mi je najtezi dan u zivotu. Suze same idu,  krupne i teske. Sta ces sine, tako je kako je, moram ziviti, ziv ne mogu u grob.Pa kako provodis dane, prekidoh ga kako bih koliko toliko skrenuo pricu. Zastade malo pa zapali cigaru, odbi dva tri dima pa nastavi.

Ma ja ti sebe uvijek zaposlim, pa uvijek nesta radim u avliji ili u basti. Kad je vakat namaza  to obavim, izadjem u carsiju. Vidm se sa rajom koja se vratila, popijemo kahvu zajedno, progovorimo i nasalimo se i eto tako. Odem u dzamiju, pogotovo na Dzumu, Bude raje iz Gorazda, Sarajeva.

Odem ja i u Sarajevo kod moga Irfana, pa odem malo i na Grbavicu vidim tu nasu raju. Preduram nekako jedan dan i nazad u nasu Rogaticu. Moj Sejo me zove svaki dan iz Amerike, Bogu sucur djeca me paze i vode racuna o meni, dragi ih Allah pozivio i dao im svako dobro u zivotu.

Kakvi su komsijski odnosi,upitah ga?

Bogme dobri, postuju komsije moje godine i ja njih i eto tako, bezbjedan sam do sada vala. Niko mi nista ruzno nije rekao.

Molim te Galibe sta imas poruciti nasim sugradjanima sirom svijeta.

Neka su zivi i zdravi, da him dragi Allah da svako dobro, pa ako Bog da  da dodju u svoju carsiju, obnove svoje domove, pa da i njihove avljije zamirisu mirisom jorgovanaOve ljepote nigdje nema, samo u Rogatici.

 

 

 

 

 

 

Komentariši