Na ovoj nasoj lijepoj stranici se vrlo cesto odusevljavamo sa slikama Rogatice nekad i sada ali ono sto je Rogaticu cinilo posebnom su njeni stanovnici, ljudi koji su obiljezili vrijeme. Grad se vremenom mijenja pa od one prijasnje Rogatice ostaje vrlo malo, skoro nista. Nakon duzeg perioda, ne posjecujuci cesto nas grad, ne mozemo vise da raspoznamo na slikama o kojim dijelovima grada se radi. Vrijeme je prolazno i sve je podlozno promjenama ali price o rogatickim legendama ostaju da svjedoce o vremenima na koje smo svi mi bili ponosni i rado ih se sjecamo. Vrijeme kada nismo bili materijalno bogati, cak sta vise oskudijevali smo u mnogim , za danasnji pojam, neophodnim stvarima za zivot ali smo bili duhovno bogati. Takav polet i entuzijazam je neponovljiv.
Da je to zaista tako uvjerava nas nova prica naseg Zambija koji je bio u posjeti nasem povratniku u Rogaticu, Ramizu Talovicu – Kaloperovicu. Kroz pricu o svom zivotu, prica Ramiz rogaticku istoriju i pominje mnoga poznata imena, jos mnoge neispricane price koje cekaju da budu objavljene. Zahvaljujuci nasem Zambiju jedna od tih prica izlazi na svjetlo dana.
Vec duze vrijeme se spremam da pisem o nasim Rogaticanima, ljudima koji su obiljezili jednu epohu, ljudima koji su svoja imena sami gradili jednim ljudskim odnosom, odnosom pripadnosti svome gradu, dostojno ga reprezentovali sa svojim aktivnostima kroz sport, kulturu i umjetnost. Sa takvim pristupom i odnosom zaduzili su nas grad. Jedan od takvih je i Ramiz Talovic – Kaloperovic svestrani sportista i veliki covjek.
Ramiz Talovic – Kaloperovic je rodjen 05.06.1934. godine u Rogatici kao prvo dijete u porodici Talovica. Poslije njega rodio mu se brat Fadil i sestra Fadila.
Datum i godina rodjenja pokazuju u koje vrijeme se rodila legenda naseg grada. Sudbina je htjela da djetinjstvo provede u ratno vrijeme, vrijeme koje je donosilo tesko breme na njegova tada jos nejaka pleca. I kako to obicno biva, rat nikome ne donosi dobro pa ta cinjenica ne zaobilazi ni porodicu Talovic. Rat se zavrsava, narod se vraca iz muhadzirluka u porusenu Rogaticu. Tada pocinje borba za goli opstanak. Sa svojih 11 godina Ramiz postaje glava porodice i krece zajedno sa svojom majkom Hankom, bratom Fadilom i sestrom Fadilom u borbu kroz zivot, savladavajuci zivotne i nametnute prepreke kako bi izborili svoje mjesto pod suncem. U to vrijeme ne zna nista za oca. Jedina zastita mu je majka Hanka, ali svojom upornoscu uspijevaju Talovici ostati i opstati. U vrijeme obnove i izgradnje porusene zemlje Ramiz stasava u mladica u kojem se tada prepoznaju afiniteti prema sportu.
Nas je Ramiz 50-tih godina proslog vijeka prvo poceo igrati kosarku za KK Partizan Rogatica, klub koji je u tim vremenima vazio za lidera u Istocnoj Bosni.
Kako se legenda prisjeca tog vremena, ekipu su pored njega sacinjavali.
-Ibro Kazic
-Munib Muftic
-Kasim Lihic
-Savo Planincic
-Janko Planincic
-Vukas Muhamed i drugi
Trener je bio Milad Petrusic, a predsjednik kluba je bio Mehmed Sokolovic (legenda yu sporta).
U tim vremenima se obavezno islo na radne akcije pa je i tu dao svoj doprinos. S obzirom da su akcije trajale vise mjeseci, rogaticka raja je tada formirala i ekipu u boksu a u toj ekipi pored Kaloperovica bili su:
-Asim Kabas – Crni
-Omer Hodzic – Bobek
-Vukas Ahmed – Serbo
-Vukas Muhamed – Vule i drugi.
Koliko se sjeca, Ramiz je poceo igrati fudbal negdje 1954-55 godine, Prosao je i omladinski pogon. Stadion je tada bio u Zaganovicima, a poslije je bio Cair-livada ispod imanja Krajina sa Zivaljevine (vjerovatno lokalitet Barake moje misljenje) a nakon toga Igraliste kod Sjemeca.
Generacija koja je igrala sa njim je: Beca, Muhamed Agic, Vukasi – Serbo i Vule, Mina, Lambo, Fudo Hasecic, braca Kokoti, braca blizanci Cane, Bobek, Cvanjco, braca Jesenkovici Ahmed – Horvat,Sejo, Fudo, Lutvo, Dalija Pesto, Cicak, Mustafa Suvalija, Avdo Brankovic, Hapa, Pereula, Stuhnjo, Harkan Busatlija i mnogi drugi. Kako rece Ramiz, kroz FK Mladost je proslo vise stotina fudbalera.
Za prvi tim je Ramiz debitovao u Novoj Varosi 1955 godine protiv istoimenog kluba i tada je rezultat bio 2:2, a igrao je na poziciji lijevog krila. Na toj poziciji, je tada igrao Franjo-zubar a zbog povrede u toj utakmici nije mogao igrati. Kaloperovic mu je tada bio dostojna zamjena.Trener kluba je bio Zejnil Ajanovic. Najdraza pobjeda mu je bila protv FK Glasinca sa Sokoca. Rezultat je bio 5:0 za Mladost i to na Sokocu. Golove su dali: Kaloperovic 1 gol, Mina 1 gol, Cano 1 gol, Harki Busatljija 2 gola.
Najtezi poraz mu je bio protiv sarajevske Bosne u Sarajevu i rezultat je bio 6:1 za Bosnu. Tada je Hapa bio strijelac za Mladost. Na toj utakmici Hapa se nadavao golova ali je sudija ponistio svaki, te je tada sudija morao napustiti stadion sa obezbjedjenjem-milicijom. Kako rece Ramiz: „ Ali moram priznati da sam ja njega nasao par godina poslije i naplatio mu njegove bezobrazluke“. U FK Mladost Ramiz je igrao na pozicijama golmana, beka i lijevog krila. Imao je izuzetno jak i precizan sut pa se desavalo da od jacine udarca pukne stativa ili precka. Po uzoru na Tomu Kaloperovica, tada vrhunskog fudbalera beogradskog Partizana, nas Ramiz dobija nadimak Kaloperovic kojeg i danas sa ponosom nosi.
Oprostajnu utakmicu je odigrao 1960 godine protiv Goska iz Gorazda, bio na golu Mladosti i u prvom poluvremenu primio 2 pacerska gola, pa su komsije i zavrsile prvo poluvrijeme sa vodstvom od 2:0. U drugom poluvremenu su komsije primile 5 komada i pune mreze se vratili u Gorazde. Tako je oprostajna utakmica zavrsena pobjedom Mladosti sa 5:2.
Kada sam ga pitao koja je generacija po njemu bila najjaca,on mi rece da su sve generacije bile jake i dobre, da je svaka iznjedrila jake pojedince ali smatra da je najjaca ekipa bila:
Anto Knezevic – golman, Zejnil Ajanovic, Lutvo Brankovic, Munir Brankovic, Osman Teskeredzic,
Mirza Garagic, Sabit Sehovic, Mile Jankovic – Rora.
1960 godine prestaje sa aktivnim igranjem fudbala ali i dalje ostaje u sportu, igra mali fudbal na mnogobrojnim turnirima, radnickim sportskim igrama. Redovno prati sve utakmice Mladosti kuci i na strani. U medjuvremenu stasava i njegov sin Hazo koji je u generaciji sa Didom, Ramom, Kerijem, Kacom, Seperkom i drugim. Razvija se u dobrog fudbalera i biva angazovan za bugojansku Iskru koja je u to vrijeme igrala u prvoj saveznoj ligi SFRJ. Iz toga vremena postoji i jedna anegdota.
Svi znamo da je Kaloperovic bio vatreni navijac splitskog Hajduka. Iskra igra protiv Hajduka i gubi utakmicu od Hajduka sa 6:1 ali jedini gol za Bugojance postize Hazo. Poslije utakmice raja zove Kaloperovica sa pitanjem :“Sta ono bi, pa zar tvoj Hazo daje gol tvojim bilima“.Dolazi Hazo kuci poslije utakmice na Mejtas a stari Kalperovic stoji na avliji i doceka sina sa rijecima: „Pa bolan Hazo umijes li ti promasiti, sta mi uradi, ne mogu u carsiju da izadjem zbog tebe koliko me raja haka“.
Govori Ramiz o fudbalu: „ Onda i sada je velika razlika, u ono vrijeme se igralo srcem za svoj klub, za svoj grad. Mi smo znali pjeske krenuti na Mesice na voz i medju stijenama se dogovarati koliko cemo komada zavaliti Drini na Bikavcu a svaki od nas nosi zvrk pite pod miskom. Nije se imalo.Tako je to bilo i nikada vise nece biti onoga poleta, entuzijazma, srcanosti. A sada je profesionalizam i imaju uslove da napreduju da se usavrsavaju ali nema rezultata i dugo ih nece biti jer fudbalerima nedostaje patriotizam, ljubav prema sportu i srce.“
Dugo godina je Ramiz radio u Sjemecu gdje je pred sami rat i ostvario penziju. Kada je razmisljao I prizeljkivao lijepi penzonerski zivot, odmor u banjama, moru, planini da mirno i dostojanstveno prozivi starost opet se nije dalo. Dozivio je i drugi rat u svome zivotu. Ni ovoga puta nije sjajno prosao. Spletom okolnosti bio je zarobljen 1992 godine i odveden u Focu gdje je proveo 45 dana zarobljenistva. O tom vremenu ne zeli da prica niti da ga se sjeca. Ne dozvoljava nikakav komentar.
Na Mejtas se vratio u aprilu 2002 godine sa svojom Sevalom. Rekonstruisao je kucu, avliju, uredio bastu u kojoj legenda provodi najvise vremena.Njegove i Sevaline staracke dane uveseljava njihov sin Hazo koji redovno obilazi svoje roditelje i vodi racuna o njima a posebno mjesto u njihovom zivotu ima unuk Amar, mladji Kaloperovic kako kaze njegov deda.
Ovo je bio kratak osvrt na jedan zivot, jedno vrijeme koje je obiljezio ovaj hrabar i stamen covjek koji je imao zivotnu devizu koju je cesto u sali ponavljao: „Noga ti, noga mi pa cemo vidjeti ko ce ostati na nogama.
Legenda je na nogama i pored toliko teskih zivotnih situacija, zivi svoje mirne staracake dane na Mejtasu.
