Moj dobar prijatelj i drug iz Rogatice Alem Hasečić je u mjesecu maju operisan i u bolnici je proveo jedan duži period nakon čega je pušten kući. O samoj operaciji i dešavanju oko nje smo već pisali na našoj stranici. NosećI se tom činjenicom ali i onom drugom da se nismo vidjeli par godina odlučih da ga ove godine posjetim. Iskoristio sam svoj boravak u BiH da ga zijaretim i da sa njim popričam nadugačko i naširoko. Dana 24.07. 2008 po najvećem pljusku i nevremenu sam se uputio na Almovu adresu. Poprilično pokisao nađoh ga na ulaznim vratima i onako sa vrata mi dobaci ”Đe si ti Fejzukalo”
Prijatelj, drug, jaran, prijateljstvo, drugarstvo, jaranstvo.
Ne postoji konkretna definicija osobe koju smatramo svojim prijateljem, najpre zbog toga što prijatelj nije osoba čiji bi opis mogao da se iscrpi u jednoj složenoj rečenici. Prijatelj je onaj koji nam svoje mišljenje kaže iskreno i po svaku cijenu, ali je prijatelj i onaj koji nam u pravom trenutku kaže ono što bismo željeli da čujemo. Jaran, prijetelj je tu da ti pomogne u najtežem trenutku, ali i da očekuje pomoć od tebe u najtežem trenutku. Jaran je i onaj koji i u najtežim i u najveselijim trenutcima prvi ”priskoči”.
Moj dobar prijatelj i drug iz Rogatice Alem Hasečić je u mjesecu maju operisan i u bolnici je proveo jedan duži period nakon čega je pušten kući. O samoj operaciji i dešavanju oko nje smo već pisali na našoj stranici. NosećI se tom činjenicom ali i onom drugom da se nismo vidjeli par godina odlučih da ga ove godine posjetim. Iskoristio sam svoj boravak u BiH da ga zijaretim i da sa njim popričam nadugačko i naširoko. Dana 24.07. 2008 po najvećem pljusku i nevremenu sam se uputio na Almovu adresu. Poprilično pokisao nađoh ga na ulaznim vratima i onako sa vrata mi dobaci ”Đe si ti Fejzukalo”
Obično se kaže da se pravi prijatelji mogu nabrojati na prste jedne ruke. Prijatelja ima malo, ne zbog toga što ne treba da ih bude više nego zbog toga što prijateljima zovemo one ljude čije osobine izrazito cijenimo. Alema znam iz Rogatice i uvijek je imao neki svoj stav, imao je on neke svoje posebne bubice ali sam ja dobro poznavao njegov karakter, mane i vrline. Lijepo smo se družili, provodili vrijeme zajedno, posjećiva li se…
Posebna priča je ratni period 92-95 gdje smo sticajem okolnosti opet bili zajedno na slobodnim goraždanskim prostorima. I opet nastavak prijateljstva, druženje u tim najtežim trenutcima. Gubitci suboraca, ranjavanja, tragedije su bili svakodnevnica, ali borba za život, borba za opstanak je ipak bilo neko šesto čulo koje nas je pored druženja vodilo dalje…
Provedosmo to poslijepodne u lijepom razgovoru. Jedan dio pričasmo o operaciji o samom toku operacije, postoperativnom periodu, oporavku. Operacija ga je dosta iscrpila i to posebno postoperativni period gdje je zbog greške medicinskog osoblja nepotrebno izgubio nekoliko kilograma koje sada pokušava povratiti. Alem se ne predaje i ponovo se vraća u formu, a posebno raduje konstatacija ljekara da je prezadovoljan njegovim oporavkom. Začudih se onako pravo kad mi reče da je mjesec poslije operacije počeo raditi, pa sam ga nevjerujući svojim ušima još jednom priupitao. Istina je i nije mala stvar za tako kratko vrijeme vratiti se na posao, ali to je nekakav inat i ljudska borba sa samim sobom. Borba sa kojom se ovaj moj jaran itekako dobro nosi..
Druga stvar, koja je isto tako za pohvalu je da skoro svaki slobodan trenutak koristi da ide u lov, uz šetnju čist vazduh to je najbolji način da se vrati u kondiciju, ali ujedno lov i druženje su nešto jače od bilo kakve terapije, pa će mu to sigurno pomoći. Napolju kiša, ne da pada nego lije, a Alem će ti: Večeras sam se dogovorio sa Otajagićem da idem u lov tamo negdje oko 20.00, opet nevjerujem svojim ušima. Upitah ga Aleme bolan pa zar ćeš po ovakom (ne)vremenu u lov a on će ti ko iz topa: ”Ovo je najbolje vrijeme za čeku”. Ja mu kažem nebih ti ja bolan po ovakom vremenu u lov nizašta na svijetu a on se smije onim poznatim i njemu svojstvenim smijehom i kaže e to je zato što ti nisi lovac i ne neznaš šta to znači.
Pričali smo naravno i o Rogatici, o Rogatičanima o svemu onome lijepom što smo u njoj doživjeli, ali nažalost nezaoboilazna tema je i agresija na naš grad sve te strahote koje smo preživjeli i doživjeli u tom periodu. Dotakli smo se i ovih današnjih trenutaka, raspitivah se o našim ljudima sa kojima je on u kontaktu o kojima nešto zna itd.
Radujemo se svakom uspjehu naših Rogatičana, jer nije mala stvar da smo u sarajevo i druge gradove Federacije došli sa rusakom na leđima ostavljajući sva naša bogastva, ali eto hvala Bogu ćujem za mnoge da su uspjeli, da su se skućili, oformili porodice, izgradili kuće. Neka hvala Bogu jer mi smo vrijedan narod. Posjećuju Alem i Lejla i našu stranicu, ne tako često, ali navrate ponekad tek toliko da vide šta se dešava, da su u toku…
Rastasmo se tako sa lijepom riječju u nadi da ćemo se ako Bog da vidjeti dogodine i da će nas to vrijeme zateći u još boljem i lijepšem stanju.