Vjerovatno cete se pitati ko je Kasim Colic a pogotovu oni mladji koji nisu imali priliku ni da cuju o njemu a kamo li da sa njim kontaktiraju. Kasim je rodjeni Rogaticanin a sto je za mnoge ostao u anonimnosti, cak i za njegove savremenike, kriva je sudbina koja je zadesila ovog izuzetno inteligentnog i pametnog covjeka.
Rodjen je u januaru 1938. godine. Teska vremena i za odrasle a posebno za djecu. Zivot bez zivota, djetinjsvo bez djetinjstva. Teske predratne i ratne godine su bile dovoljan teret da covjek i nema neke posebno zelje osim da se bori za goli opstanak. Poslijeratna neimastinja u ratom unistenoj Rogatici je posebna prica.
U takvim prilikama je rastao Kasim. Dane je provodio u igri sa svojim drugovima koji su bili otprilike njegovih godina. Kazic Fuad, Alija Isakovic, Sefik Pesto, Ahmed Kazic …
Dane su provodili na livadama oko kuca igrajuci lopte i ratnih igara u kojima su oponasali vojnike iz netom zavrsenog rata.
U jednoj takvoj igri u januaru 1946. godine u basci Mujagince Colic su slucajno nabasali na metalni predmet koji se sjajio i virio iz zemlje. Djecacka radoznalost je bila jaca od svega. Odlucili su da taj predmet iskopaju i vide o cemu se radi. Sefika Pestu su poslali po asov a Alija je sjeo da cisti cipele. Kasimova radoznalost mu nije dala da ceka. Slucajno je povukao za osigurac i doslo je do eksplozije. Kasim je tesko ranjen a Ahmed Kazic je dozivio lakse povrede.
Dugo se Kasim oporavljao od nanesenih povreda i cak poceo da igra fudbal sa svojim drustvom. To je bila njegova najdraza igra i bio je veoma talentovan fudbaler. Medjutim povrede su bile takve prirode da je nakon odredjenog vremena poceo da gubi vid. Ni operacije poznatog doktora i hirurga Cavke nisu pomogle da spase Kasimov vid. Od tog momenta je prisiljen da svoj zivot nastavi u mraku.
O Kasimu sam ja vec pisao na nasoj staroj stranici, onako po sjecanju, u nasem forumu.Sada sam iskoristio i neke podatke koje je Sele u svom postu dao kao dopunu. Podsticaj da sada ozbiljnije i sa vise podataka napisem pricu o ovom covjeku je slucajni kontakt sa Elvom Salihovic, kcerkom Ramize, sestre Kasimove. Elva je posebno bila vezana za svog daidzu i o njemu prica sa sjetom i ljubavi prema covjeku koji je posebno bio vezan za nju.
Evo njenog komentara slike koju mi je poslala:
„Na prvoj slici koja je nasta 1947, godinu dana nakon Dajine nesrece -Dajo je rodjen 1938 (Januar) u Rogatici a nesreca se desila 1946 u proljece (zao mi je ali tacne datume neznam)- Dajo je plavi dijecak, prvi s lijeva u drugom redu a Dajdza Avdo u redu iznad, drugi s lijeva. Moja mama je sad u Sarajevu pa vam ne znam tacno reci lokaciju , kao ni imena ostalih ljudi sa
fotografije.“
Poslije toga se Kasim povlaci u sebe i nastavlja svoj zivot medju cetiri zida , uopste ne izlazeci iz kuce.Zivio je na Mejdanu sa roditeljima Hasanagom i Musom (Hasanaginicom) Colic, bratom Avdom i sestrama Sabahetom , Ramizom i Adilom. Kasnije Kasim ostaje sam sa svojim roditeljima jer su se sestre udale a brat Avdo zasnovao porodicu i izgradio vlastitu porodicnu kucu.
Po citav dan Kasim provodi u svom cosku u dnevnoj sobi.U tom cosku odmah iza vrata je bio jedan stol i stolica a na stolu radio prijemnik „Kosmaj“. Dane i godine Kasim provodi pored radioprijemnika. To mu je bilo sve .Ne mogu vam opisati tu nadprirodnu inteligenciju koju je on posjedovao.Slusao je sve radio stanice i znao je u svakom momentu sta se zbivalo u zemlji i svijetu.Sa njim se moglo diskutovati o svemu a ko je htio mogao je od njega mnogo nauciti.Bio je strastveni navijac Zelje i kad bi Zeljo izgubio tugovao bi danima.Poznavali su ga samo rodbina i prijatelji Hasanagine porodice.
Obzirom da su to bile nase prve komsije a po rahmetli neninoj grani i rodbina, cesto smo posjecivali tu kucu.Dakle imao sam prilike kao dijete da pricam sa Kasimom .Uvijek me je i iznova odusevljavao sa svojim poznavanjem svega sto bi mu se spomenulo.Bilo je dovoljno da samo jednom cuje glas i odmah je po glasu raspoznavao ko bi dosao.U pocetku su ga njegovi drugovi posjecivali ali vremenom se svako zabavio sa svojim problemima.Kasim je ostajao sam.Nikad nije uspio da savlada tu barijeru i da izadje vani.Da se pokusa boriti.Siguran sam da bi tu borbu i dobio.Ali tadasnje drustvo kao i ovo danas je malo vodilo racuna o takvim ljudima.
Elva dalje prica:
„ Vrlo ste me obradovali sto cete ponovo pisati o Daji. Moja sjecanja o njemu poticu iz ranog djetinstva kad me je uspavljivao noseci me i lagano pjevuseci sve dok ne zaspim. Imao je prelijep glas i volio je slusati stare sevdalinke. Omiljena pjevacica tog vremena bila mu je Silvana Armenaulic.
Uvijek nas je prepoznavao po boji glasa , smijeha ili placa.Volio nas je i uvijek stitio, cak i onda kad smo bili nestasni i pravili belaje (Selma je uvijek bila dobro dijete a Hare i ja sejtani kako nas je nana zvala )
Vi ste u pravu kad kazete da se Dajo nije volio slikati i nije volio da izlazi. Vrlo rijetko je sa mojim tatom Musanom (uz teske molbe) i to samo ljeti prosetao do Hotela ili Baste na hladno pivo (volio je pivo).
Bio je vatreni navijac Zelje ( o nogometu je apsolutno sve znao, ustvari pitam se sta moj Dajo nije znao). Sijecam se jedno ljeto je dosao Zeljo na stadion Mladosti u Rogatici sa trenerom Ribarom da treniraju.
Ovaj put ga tata nije morao toliko moliti da odu i da se upozna sa igracima i Ribarom.
Mislim da ga nikad nisam vidjela sretnijeg i uzbudenijeg. Fotografije tog dogadjaja su postojale i bile su kod Dajdze Avde, ali nesreca koja nas je zadesila odnjela je i nama drage uspomene.”
Roditelji su ostarili i postali bolesljivi.Kasim sve vise uvidja besmisao takvog zivota.Obzirom da sam i ja privremeno napustio Rogaticu skolujuci se u Gorazdu i Sarajevu , izgubio sam i ja Kasima iz vida.Kasnije sam cuo vijest da je rahmetli Kasim uvidjajuci besmisao daljeg zivljenja oduzeo sebi zivot.
O tome Elva sa posebnom sjetom prica:
Moj Dajo je preminuo u Septembru 1984 dva mijeseca nakon Dedine dzenaze. Na nacin na koji nas je napustio nanio je veliki bol mojoj majci i citavoj porodici. Uvijek je govorio da ce da zivi dok zive i njegovi roditelji i tako je i bilo.
Ja znam da je bio voljen od sviju nas tako da necu nikad razumijeti njegov odlazak i nikad necu zaboraviti najboljeg Daju na svijetu.
Druga slika je nastala na dzenazi moje Nane-ljeto 1982. Na fotografiji su sa Dajom Nizama (Avdina kcerka) sa desne strane i mislim Hajrija, Nihadova (Avdin sin) supruga sa lijeve strane.
Vrijeme prolazi a sjecanja ostaju. Nema mnogih medju zivim, u ovoj prici pomenutih.Kasimovi drugovi Fuad Kazic i Alija Isakovic vise nisu medju zivima. Rahmetli Fuad je zrtva rata 1992-1995. godine a Alija je preselio poslije rata u kome je proveo duzi period u logoru u Rogatici, izgubivsi sina jedinca, rahmetli Faruka.
Elvin dajdza Avdo, njegova supruga Mina i sin Kemo su takodjer zrtve rogatickih cetnika.
Sabahetin sin Hare (Curevac Haris) dao zivot u odbrani BiH, nas Zlatni ljiljan.
Elva dalje prica:
“Ja sam u Rogatici zadnji put bila te iste 1984 na Bucinoj (Senada Colica) dzenazi i nikad vise.
Moji roditelji redovno idu da obidju mezare, a ja ne znam da li cu ikad imati hrabrosti da odem. Za grad te vezu dragi i dobri ljudi a ja ih nemam i neznam vise u Rogatici.
Vjerovatno cu jednog dana otici sa djecom da im pokazem gdje sam rodjena i provela najljepse dane djetinstva i bila sretna i spokojna.”
Kroz pricu o Kasimu pomenusmo i mnoge drage ljude kojih vise nema. Neka je i njemu i svima njima vjecni rahmet a neka ovaj tekst bude malo svjedocanstvo da je ovaj plemeniti covjek zivio sa nama i pored nas.