Moj prvi ucitelj

Veli meni babo:”Vidis onu dvojicu ucitelja sto stoje na dnu ucionice? Kad te prozovu, ti idi onom sto je deblji. Onaj sto pusi s cibukom. On je dobar ucitelj i znamo se dobro.”
Pogledah babu i klimnuh mu glavom.
Puna nas velika ucionica u skoli kraj Basce. Djece i roditelja. Ko sipak hercegovacki. Malo koga poznam. Podjehkoje dijete i pokoju mater jal oca.
Vrucina i zapara u ucionici, a obuca se lijepi na pod. Premazan necijim crnim i zaudara na mesicku stanicu i na voz. Bas ko kad hoces da se popnes na Ciru.Najvise zaudara na pragove od sina.

Ma jedva su me kod kuce saulisali. Babo mi je viko da ce mi kupiti pistolj i sesir i opasac sa futrolom. Kroz plac ga upitah hocel i konja,a majka gladeci mi kosu veli da hoce, a i ona,  veli, da ce mi nesta lijepo kupiti. Nena me drzase u krilu i zaucini da ce mi ona , kad joj stigne penzija , kupti VELIKU SARENU LAZU. Kroz suze him kazah da cu ici.

Gledam ucitelja sto mi ga babo pokaza. Stoji sa cibukom. I golem i podebeo. U odijelu. Smjeska se na svako celjade sto njemu pridje. Na strani od katedre dje on stoji ima vec podosta djece. Prozvase moje ime i prezime. Tamam da sam stio iz babine ruke sto moju drzase, krenuti, on , sagevsi se do uha mi , ponovo i potiho kaza mu ime i pokaza mi prstom pravac. Iskliznuh mu iz ruke i krenuh haman s vrha ucionice. Kad sam bio na domak katedri pogledah jos jednom “mog” ucitelja, ama kratko te ondah okrenuh ocima na onog drugog. Povisok,plavih ociju. I on u odijelu. Lijepo pocesljan i ko malo mu glava stoji nakrivo u lijevu stranu. Oko njega nema pesestero djece. Bijah vec pred samom katedrom. Cujem u zamoru djece i babu dje vice:”Miloradu idi!”. Leti vrijeme za djecu. Skrenuh pored katedre nalijevo i stadoh pred onog sto se ne zove Milorad. On mi se blago nasmijesi , zagrli me i namjesti me pored sebe.Da stojim sa njim ne skidavsi ruke s mog ramena.
Isprozivana sva djeca. Pocese prilaziti babe i tate , majke i mame. Priso i moj babo. Ne gledam ga. Al me nije strah. Ja sam kod mog ucitelja i on babo, mi nemere sad nista.
Stajahu roditelji neki vakat kroz razgovor sa uciteljom i taman da krenemo u svoju ucionicu i da imamo prvi cas sage se moj ucitelj, ma nije se sageo, vec cucno i priso mi glavom do moje i tiho me priupita:
 “Bil ti sad sa tvojim ocem u Mesice?”    Klimnuh mu glavom da bih. Pogledah u babu. I on sa smijesi. Pruzi mi ruku i izvede me iz skole.
“Hajde sjedi na svoje mjesto pa cemo za desetak minuta krenuti.”
Babo mi u to vrijeme vozio “Londonca”.Autobus golem i dugacak , al bijase kusav. Bas ko da je imo samo po nosa. To pola nosa bijase kabina dje je sjedio moj babo na sjedistu , a do njega bih sjedi ja na naku zeljeznu kutiju sa halatom.  I pravac Mesici , po narod sto je cirom doso iz Sarajeva il odnekud drugo, iz pravca Ustiprace.
Ucitelja Milorada Kozica sam dugo izbjegavo vidjeti jer me bilo stid sto babin i njegov dogovor ne ispostovah.
Dugo godina poslije toga sam uso u kabinet prof.Dzevada Jahica po neku literaturu, bijah na trecoj godini slavistike.
Veli mi da sjednem za sto i predstavi me sugovorniku ko studenta ne pominjavsi mi ime. Meni jos rece da ce razgovor kratko trajati . Razgovarahu oni neki vakat. Poglenuh nekolko puta u sagovornika. Stariji covjek. Poglenu nekolko puta i u ruke tog neznanca. Pa opet poglenuh , duze i pazljivije. Pa opet u ruke i u glavu . I bijah siguran.
“Izvinjavam se sto vam prekidam razgovor, prof. Jahicu , ali ja to sad moram.”
Ustadoh sa stolice, malo se ko poklonih “nepoznatom covjeku” i “…Oprostite , jeste li vi Ljiljanic Jozo?…”
Covjek dize glavu i pogleda me. Pogleda me i iznenadjeni prof.
Ne docekavsi da neznani odgovori , jal da sta Dzevad kaze nastavih “…Vi ste! Vi ste Ljiljanic Jozo moj prvi ucitelj. U Rogatici.”
Usta i on sa stolice i gledase me neki kratak minutak.
“Jesi li ti Kemo? Omerov!? “Klimnuh mu da jesam.
Dugo smo stajali cvrsto zagrljeni i plakali smo.
Taj prelijepi cin , to neopisivo lijepo osjecanje traja.
Neko vrijeme poslije, pita me Dzevad po cem poznah nepoznata covjeka, ito nakon toliko godina. Rekoh mu da mog prvog ucitelja Jozu poznah po prstima i po onom osjecaju sto ga imadoh kad sam mu prvi put priso pri upisu u prvi razred.” Poznah prste sto su mi prve petice ispisivali u mojoj teki i sto su mi svaki dan u skoli il u babinu autobusu kosu milovali.”
Moj prvi ucitelj Jozo me je ucio samo pola godine i onda je odselio. Negdje. Nikad vise ga nisam vidio niti sta o njemu cuo.
Kad smo se nakon tolko godina ponovo vidjeli u kabinetu Jahic Dzevada,profesora, bijasmo obojica njegovi studenti. Moj ucitelj kao predsjednik Izvrsnog odbora opstine Kakanj, a ja ko mladi nastavnik sa prvom sluzbom u Zepi.

 

 

Komentariši