Izvan domašaja energetske krize Podžeplje mirno šuti zimske dane. Dvadesetak centimetara sniježnog prekrivača i temperatura zraka desetak podioka ispod nule i ugodna tišina čine idiličnom surovu podžepsku zimu. Sa Žepa i huči i zviždi. Oko svačije kuće k’o žile se razmilile utabane uske prtine. Rijetko se hoda, a da se k nebu s krovova ne diže dim, sumnja da u tom k’o tepsija ravnom selu, iko diše bila bi opravdana.
Izvan domašaja energetske krize Podžeplje mirno šuti zimske dane. Dvadesetak centimetara sniježnog prekrivača i temperatura zraka desetak podioka ispod nule i ugodna tišina čine idiličnom surovu podžepsku zimu. Sa Žepa i huči i zviždi. Oko svačije kuće k’o žile se razmilile utabane uske prtine. Rijetko se hoda, a da se k nebu s krovova ne diže dim, sumnja da u tom k’o tepsija ravnom selu, iko diše bila bi opravdana.
Na duže, ta ugodna tišina postane dobro mučna. Naročito pred akšam, taj muk se objesi iza vrata pa guši i pritišće nekakvom sjetnom tlapnjom. Ta povratnička samačka halucinacija prekida se jedino petkom, uz ezan.
Fascinantan, sedmični trenutak koncentracije. Dubok, ponavljajući eho, gromoglasno se razliježe dolinom. Zvuk je poželjan i njime se oskudijeva. Jedino glas ubija taj vakuum pustoši i muka. Jedino ezan, svojevrsna senzacija opstanka, gluhu podžepsku tišinu čini živućom. Petkom se pred podne pod lipom sabere petnaestak do dvadeset klanjača. Ljeti posjedaju razbacano i bez reda, a zimi isto tako stoje u snijegu. Eglen im je potanak, i vezu ga ispotiha. Poneki i puši. Poneki se jadi. Poneki se smije. A poneki samo primi selam pa neveselo šuti. Kod Hana privezana kobila. Kažu da je nekad i po dvadesetak konjanika dolazilo na džumu.
Čujem tu raznih kajdi svake hefte. Pričali su mi tako jednom, kako je za prošla vakta u Podžeplju bio neki znan i mudar hodža. Redovno ga proganjali komunisti i radili mu o glavi. On se rječit i snalažljiv s njima plaho nos’o i hrv’o i rijetko im davao za pravo. Dođu mu tako jednom bilesi da ga nagovore da natjera hodžinicu da se za primjer ostalim ženama otkrije i baci feredžu. On se mislio pa im na to odgovori: Jok, u nje su jadnice noge plaho krive i neugledne, pa ako se takva svijetu pokaže, onda ženskinje još gore ni pomislit neće da se otkriva i pokazuje. Nađite vi kakvu drugu, ljepšu i ugledniju od moje!
U džamiji je pohladno. Čini se da je i napolju toplije. Dječiji žamor golemo je čudo. Petorica podžepskih dječaka došli su na raspust i svratili na džumu. Galame i ganjaju se na mahfilu. Nemam ih čime počastiti pa im se nevješto umiljavam. Nemogućnost samilosti prema djeci, prezrena je nelagoda. Razmijene se haberi, svak’ se drugom požali. U pola sata se i razgovore i vide. Tako se u Podžeplju ubija tišina. Bez pravila i reda, sama od sebe. Raziđu se u grupicama, ponegdje se popije i kahva. I opet u petak pod lipom stoje i dumaju, s nekakvim sjećanjima i svečanim mislima.
Starom čovjeku valjda je teško ne misliti. Možda se tada razmišlja o tome kako život ustvari ne ide pravo, već u krug, i kako te dovodi opet na polazište i početak.
portal Podzeplje