Ljudi zive tako dugo koliko se poslije smrti spominju kroz price i sjecanja onih koji su na “cekanju”. A svi smo mi na ovom dunjaluku na cekanju, dobivsi jos neodredjeno vrijeme da ucinimo nesto po cemu ce i nas spominjati ili odmah po preseljenju zaboraviti.
Prije par dana spominjasmo u nasim sjecanjima Jakubovog rahmetli sina Emira. Bas taj tekst sa naslova me asocirao da prenesem sjecanja na rahmetli Jupija, koja sam pisao davno nekad na staroj stranici.
A Jakub rahmetli je covjek koga eto vrlo cesto spominjemo i to samo po dobru. Iako je bio pravi Rogaticanin vjerovatno mnogi i ne znaju mnogo o njemu, nego ga samo onako poznaju iz vidjenja.
Ja sam imao srecu, iako generacijski nismo bili blizu, da ga upoznam i jedan period provedem sa njim a i ostalim radnicima u TPR-u. Bila su to lijepa vremena . Druzilo se daleko vise, onako bas bez ikakvog interesa a bogami se bilo spremno mnogo toga uciniti jedni za druge, pomoci u nevolji a i radosne trenutke podijeliti sa prijateljima. A Jakub je bio bas covjek za druzenje a i sve ostalo sto je spadalo u ljudske odnose.
To je bio jednostavno covjek kome ja nista nisam mogao odbiti, pa ma sta da je trazio. Ono po cemu je nas Jupi jos posebno bio poznat je to da je vozio u ono vrijeme vrlo luksuzno auto, “pezova 404” kako bi ga on zvao. Poseban akcenat je na ovo ubaceno “v” koje je kad bi to on izgovorio bilo veoma simpaticno i originalno.
Kao maldi inzinjer dosao sam 1979 u TPR i neuobicajeno za inzinjere poceo raditi u dvije smjene kao koordinator proizvodnje. Ko nije radio u drugoj smjeni ne zna sta su u sustini pravi radnici i sta se desava u okviru zice poslije 3 sahata kada ovi “glavni” odu. E ja sam se vrlo brzo uklopio sa tom rajom. Prihvatili me kao svoga i pomagali puno jer sam ja tada dosao pun teorije a bogami bez prakse to nista nije znacilo.
Sa Jupijem i ostalom rajom bi preko vecere otisli kod rahmetli Sehe na aperitiv. Ja bih popio jednog zvekana a Jupi jednu rakijicu. Ovo rakijica mi je izgledala smijesno jer je to bila casa od dva deca puna, i odmah salivena. U pocetku sam se ibretio ali kasnije mi je to postalo normalno. Kad bi pio pivu , ne bi pio kao ostali. Izdigao bi je jedno 30cm iznad usta, zavratio glavu nazad i pustio da tece dok ne nestane. Dakle odmah citava. Kod njega je sve bilo za nase pojmove ekstremno, ali je to samo kod njega tako simpaticno i normalno izgledalo. U ljetnom periodu poslije druge smjene niko nije isao pravo kuci. Mi bi sjeli u Sigetov reno pa se parkiraj na raskrsnici.
Sige bi odnekle izvadio flasu a Jakub glavicu luka , oguljenu i onako udarenu sakom da pusti ljutinu.Dobio od neke kuharice iz menze . Za meze je uvijek bilo suhovine. E onda bi nas Jupi poceo sa svojim pricama koje su bile toliko interesantne da si ga mogao slusati citavu noc da ne zatvaras usta. Mozete pretpostaviti kakve su to price bile covjeka koji je tada imao dosta novca i mogao sebi priustiti sta je htio a njegova vanjstina je bila takva da bi se covjek vrlo lahko prevario u procjeni,pogotovu kad ga vidi onako bas raskopcanog, u kratkom kaputicu (sakou) usred zime . E, to i jeste bilo to a tek kad bi poceo o svojim ljubavnim avanturama…
Valjda zbog tog takvog naprasnog i intenzivnog zivota i napusti nas tako rano, relativo mlad, a onako po izgledu i kondiciji je izgledalo tako da je mogao jos dugo voziti svog “pezova 404”.
Neka je vjecni rahmet mom dragom prijatelju Jakubu Teskeredzicu-Jupiju.