Već dugo vremena, još od kada sam prvi put pročitao tekst o Šejhu-l-islamu, rogatičaninu, Mehmed Refiku Hadžiabdiću planiram ovu posjetu i priželjkujem ovaj susret. Naš rogatičanin je bio vrhovni vjerski autoritet u čitavom Osmanskom carstvu, čovjek koji je po moći i uticaju bio odmah iza sultana….
Početne nauke Mehmed Refik je učio u svom rodnom mjestu Rogatici pred svojim ocem. Njegovi plemeniti roditelji imali su umijeća i mogućnosti da svom darovitom sinu daju lijep odgoj, ljubav za rad i urednost, što je ostalo njegova vrlina kroz cijeli život. kako je rastao i razvijao se, na njemu se sve više odražavala njegova umna darovitost i sposobnost za nauku, pa ga je otac rano poslao u Sarajevo da se tamo školuje pod nadzorom i brigom Mustafe-efendije Glođe
Susret sa Mehmed Refik-ef Šejhu-l-islamom
Istambul, grad sa 17 miliona stanovnika, grad sa istorijom kakvu nemaju ni pojedini kontinenti a kamoli države. Grad koji je ostavio neizbrisive tragove u našoj Bosni i u samoj Rogatici koja je dala mnoge alime koji su bili poznati u čitavom islamskom svijetu.
Jednog od njih sam i imao za cilj posjetiti na ovom mom putovanju.
Odluke koje su se donosile u Istambulu odjekivale su i drmale čitav svijet. U tim odlukama je i naša Bosna koja je, sebepom hrabrih turskih ratnika, osvjetljenja svjetlom Islama u doba sultana Fatiha.
Na svakom koraku u ovom prelijepom gradu osjeti se snaga i moć moćne imperije koja je vladala gotovo čitavim svijetom.
Turska kao da je div koji spava.
Prilikom prelijetanja aivonom ovog ogromnog grada, Istambul izgleda nestvarno sa mnogobrojnim obalama i zalivima te nepreglednim naseljima kojima se ne vidi kraj.
Fatih naselje/dio grada je moj prvi cilj.
Već dugo vremena, još od kada sam prvi put pročitao tekst o Šejhu-l-islamu, rogatičaninu, Mehmed Refiku Hadžiabdiću planiram ovu posjetu i priželjkujem ovaj susret. Naš rogatičanin je bio vrhovni vjerski autoritet u čitavom Osmanskom carstvu, čovjek koji je po moći i uticaju bio odmah iza sultana.
Još jedna karakteristika ovog susreta je da se mezar našeg Refik-ef nalazi u neposrednoj blizini Sultana Mehmeda II Fatiha, sultana koji je zauzeo slavni Konstantinopolj (današnji Istambul) i tako stavio tačku na Bizantijsko carstvo, sa druge strane Sultan Fatih je sa vojskom, veoma brzo poslije toga, umarširao u Bosnu i sa njim je svjetlost islama bljesnula i zasvjetlila i u našoj Rogatici koja je kasnije bila i te kako poznata po znanju/ilmu i u kojoj je bio veliki broj hafiza (pogledaj zapis iz vremena AustroUgarske).
Prelijepa džamija sultana Fatiha se nalazi u samom centru grada, na uzvišenom mjestu, tako da se lijepo vidi gotovo iz svih dijelova grada, neposredno pored nje je lijepo uređeni mezar ovog slavnog vojskovođe. Ušao sam tiho i ponizno proučio fatihu Sultanu Fatihu. Odmah pored se nalazi i mezarje koje je zaključano i u kom, po mojim saznanjima, leži Refik-ef Hadžiabdić. U tom mezarju se nalazi možda 200 mezara, vidio sam da neće biti nimalo lahko naći tačnu lokaciju. Svi natpisi su sa arapskom jeziku što dodatno komplikuje i otežava situaciju.
Prvi korak je da sa ljudima koji su zaduženi za čuvanje i video nadzor lokacije porazgovaram i pokušam ih udobrovoljiti da mi pomognu.
Predstavljam se i govorim da dolazim iz dalekog Bosanskog vilajeta, Saraj Bosne, iz jednog malog ponosnog gradića Rogatice i da tražim mog zemljaka koji je ukopan ovdje u neposrednoj blizini slavnog Sultana Fatiha.
Turčin se malo nasmija i sa nevjericom reče da su u tom malom i odabranom mezarju, ukopane najslavnije vojskovođe i alimi slavne Turske imperije i da su šanse da tu bude nekakav Bošnjak iz Rogatice veoma, veoma male.
Ne znaš ti, mislim se, šta je Rogatica i ko su rogatičani.
Zamolih ga da pogleda u listu koju ima sa imenima i da pokuša pronaći Refika Hadžiabdića, klimajući glavom u znak čuđenja, pregledao je listu i poslije nekoliko minuta reče da nema traženog imena.
Mene obli hladan znoj, toliko sam planirao ovaj susret, a sada kada sam nadomak cilju, zbog zaključanog mezarja i video nadzora i nedostatka dokumentacije izgleda da je sve bilo uzalud.
Zamolih ga da meni da listu da ja pogledam, turčin malo zakoluta očima ali mi pruži nekoliko listova papira na kojima su latiničnim pismom ispisana imena ukopanih u mezarju pored džamije Sultana Fatiha.
Proučih Bismillu i počeh pažljivo čitati imena, jedno po jedno, i onda … redni broj 22. Mehmed Refik Efendi Sejhul-islam, evo ga uzviknuh radostan i turčin se iznenadi, i kad je vidio koliko sam se obradovao uze ključeve mezarja i kaže:- “Kada si toliki put prevalio sada ćemo ga insaAllah naći”.
Za posjetioce je ovaj dio zabranjen ali eto sa Allahovom dž.š. dozvolom ja sam ušao i poslije nekoliko minuta ugledah natpis na mezaru sa poznatim imenom. Zaista sam bio sretan zbog ovog susreta, u mezaru pored kojeg stojim leži riznica islamskog znanja, kako su govorili prilikom njegove dženaze. Mehmed Refik-ef je jedan od najuglednijih i najobrazovanijih rogatičana.
Ispraćaju dženaze Mehmed Refik-ef prisustvovali su mnogi velikodostojnici, veziri i ulema, među kojima i poznati turski državnik, naučnik i pisac historije Ahmed Dževdet-paša (Tahiri Dževdet) On je suznih očiju nad grobom velikog merhuma uzviknuo: «Ovdje danas zakopasmo riznicu fikha!»
Ono što naročito ukazuje na Mehmed Refikovo osjećanje za naš rodni kraj, jeste činjenica da je u Rogatici sagradio džamiju i mekteb, i u tu svrhu, za njegovo podizanje i održavanje, osnovao i ostavio vakuf. Džamija je podignuta na mjestu gdje je ranije bila jedna stara, vjerovatno najstarija džamija u Rogatici, zvana Tekijska džamija, na lijevoj obali Rakitnice, na putu za mahalu Gračanicu.
Razmišljao sam o tom prohujalom vaktu, vaktu uspona i dominacije Islama i ovom današnjem “ahiri zemanu” vremenu velike stagnacije i nazatka.
Turska u današnjem vaktu, kada ponizno moli pred vratima Evrope, u stanju je uraditi sve što se od nje traži samo da bi ostvarila taj svoj cilj. Žrtvovala bi i ponos i dostojanstvo, uvezla blud i nemoral, odrekla se svojih istinskih vrijednosti zarad malo dunjalučke koristi. I na kraju je ponovo na listi čekanja dok se debeljuškasti čimbenici iz EU ne odobrovolje i ne smiluju.
Jadna li si slavna Turska carevino.
Bijedna li si.
Sjetih se riječi velikog Omera r.a. drugog halife poslije Muhamed a.s. koji jednom prilikom reče: -“Doista je Allah dž.š. dao muslimanima ugled i čast u Islamu i uvijek kada budu tražili ugled i čast u nečem drugom Allah dž.š. će ih poniziti.”
Šta je Turska danas nego ponižena i jadna. Ispred nje su čak i fukkare iz Bugarske i Rumunije koji se slobodno šeću u EU.
Doista sva vlast i dostojanstvo pripadaju Allahu dž.š., nadam se da će se Turska osvjestiti i shvatiti da u Islamu treba tražiti svoj ponos, tamo gdje su ga našli njihovi slavni pretci, zato im je Allah dž.š. dao vlast od mašrika do magriba.
Vakat je da se rastanem od mog dragog sugrađanina, slavnog rogatičanina, čije ime će još dugo sjati slavnom istorijom Islama i muslimana.
Selam alejk o dragi Mehmed Refik-ef, ponosan sam na tebe, ja, tvoj rogatičanin, Abdulah sin Alijin i neka ti Allah dž.š. podari svaki hajr.
Mezar Sultana Fatiha
I kako izgleda unutra…
Džamija sultana Fatiha iznutra.
Mezarje neposredno uz džamiju i odmah pored mezara sultana Fatiha. U ovom mezarju leži i naš Refik-ef
Mezar Mehmed Refik-ef Hadžiabdića
Vaš web pored džamije sultana Ahmeda…
ŠEJHUL-ISLAM MEHMED REFIK-EFENDI HADŽIABDIĆ
Za vrijeme Turske vladavine u Bosni i Hercegovini (1463-1878) bosanski muslimani dali su Turskoj carevini i islamskom svijetu značajan broj velikih ljudi na svim poljima ljudske djelatnosti: naučnom, kulturnom, političkom, vojnom…
Ko god da se bavi izučavanjem naše kulturne prošlosti, zna da je potrebno dosta vremena i truda da bi se nabrojala imena naših ljudi , koji su odigrali značajnu ulogu na tim poljima, kao učenjaci, sufije (mistici) književnici, pjesnici, paše, beglerbezi, veziri, veliki veziri, muftije i kadije. Nema stepena ni položaja u nauci i društvu, uključujući i one najviše, a da na njemu nisu bili i radili brojni naši ljudi.
Samo jedan položaj nije im bio tako lako dostupan. To je najviši položaj u sistemu islamske duhovne hijerarhije, položaj vjerskog starješine, šejhul-islama.
Šejhul-islam je arapska riječ, zapravo kovanica od dvije riječi: šejh i islam. Leksički znači: starješina, učitelj islama, islamske nauke. Ovaj izraz, terminološki vremenom postaje službeni izraz za lice koje se smatra najvećim učenjakom svog vremena. Ukidanjem halifata u Turskoj 1924.godine, položaj šelhul-islama prestao je postojati.
Kroz svu dugu historiju našeg života i rada, u zajednici sa Turcima i islamskim svijetom, na tom položaju bio je jedan jedini naš čovjek, a to je el-hadž Mhmed Refik-efendi Hadžiabrić, rodom iz Rogatice. Na ovom položaju on se nalazio u drugoj polovini XIX vijeka.
Slika Mehmed Refik efendije nije sačuvana ali ga turski istoriograf Ali Emri opisuje ovako:
« Mehmed Refik efendija je bio u poštenju i čistoći duše besprimjeran, u nauci visoko istaknut, u islamskom pravu posebno duboko učen. U životu ništa nije činio što bi mu umanjilo njegovu naučnu i moralnu vrijednost. Bio je oličenje vrline i uživao je opće dobro mišljenje o sebi…»
Rođen je 1813 godine u Rogatici, ocu mu je bilo ime Ali-efendija, a djedu H.Abdullah efendija. Otac mu je bio poznat kao uvažen, veoma pametan, razborit i dosta učen čovjek.
Umro 1871 godine u Istambulu. Sahranjen je, po želji i na prijdlog samog halife, na naročito počasnom mjestu, u blizini turbeta sultana Mehmeda II Fatiha, kod njegove monumentalne džamije u Istambulu.
O njegovom životnom putu od rodne Rogatice do Istambula i Damaska, te o izgradnji Tekijske džamije i mekteba u Rogatici i vakufu koji je ostavio rogatičanima i Bosni uskoro ćemo pisati opširnije.
Podaci uzeti iz Anala Gazi Husref-begove biblioteke
Mehmed Refikovo odrastanje i školovanje u Bosni
Početne nauke Mehmed Refik je učio u svom rodnom mjestu Rogatici pred svojim ocem. Njegovi plemeniti roditelji imali su umijeća i mogućnosti da svom darovitom sinu daju lijep odgoj, ljubav za rad i urednost, što je ostalo njegova vrlina kroz cijeli život. kako je rastao i razvijao se, na njemu se sve više odražavala njegova umna darovitost i sposobnost za nauku, pa ga je otac rano poslao u Sarajevo da se tamo školuje pod nadzorom i brigom Mustafe-efendije Glođe.
Otac mu ubrzo umire, tako da je mlad ostao bez oca. Mustafa-efendija mu je bio tetak po ocu (očeva sestra je bila udata za njim), a po zanimanju je bio kadija.
Kada je Mustafa-efendija Glođo bio poslat za naiba na travničkom kadiluku 1825, sa sobom je u Travnik poveo i mladog Mehmeda koga je odmah dao na školovanje. Po isteku roka kadijske službe, Mustafa-efendija i njegov štićenik Mehmed, vraćaju se u Sarajevo gdje Mehmed nastavlja dalje školovanje u gazi Husrefbegovoj (Kuršumlija) medresi. U to vrijeme, u ovoj medresi je predavao istaknuti muderis i čuveni alim Muhamed-efendija Mulić i Mehmed Refik je stupio u krug njegovih učenika.
U prvo vrijeme po svom dolasku i stupanju u medresu, stanovao je u privatnom stanu svog tetka Mustafe-efendije Glođe, a kasnije je dobio mjesto i nastanio se u internatu medrese.
Tokom školovanja u GHB medresi Mehmed refik se isticao bistrinom, marljivošću i lijepim ponašanjem, čime je skrenuo na sebe pažnju čitavog kruga ondašnje uleme.
U sarajevskoj mekhemi (šerijatski sud) u to vrijeme sudija je bio Turčin Husein –efendija Ispartali (iz Šparte), koji se kretao u krugu visoke sarajevske uleme i interesovao za rad i vladanje učenika medrese, te je i on primijetio i upoznao vrijednost i vrline mladog učenika iz Rogatice. Zato, kada je 1832 godine ostalo upražnjeno mjesto pisaa u sarajevskoj mekhemi, ovaj kadija je pozvao našeg Mehmeda i ponudio mu da obavlja tu službu, što je on prihvatio uz konsultacije sa svojim tetkom ef.Glođom.tu je imao priliku da stiče prva praktična iskustva o pravnom i službenom poslovanju suda, kao i prva saznanja o društvu i raznim društvenim problemima.
Sve to je dovelo do produbljavanja njegove želje za sticanjem znanja na polju islamskog prava i da traži puta za dalje školovanje poslije završene medrese. Tu mu je ponovo pomogao kdija Husein-efendija Ispartali. Naime, kada je ovaj kadija 1833.godine završio kadijsko službovanje u Bosni i pošao u Istambul, omogućio je i pomogao Mehmedu da pođe sa njim, kako bi nastavio dalje školovanje.
Polazeći u Istambul iz Sarajeva i na tom putu prolazeći kroz Rogaticu, vjerovatno nije ni slutio kakvi su putevi pred njim otvoreni, kakvi ga usponi čekaju, sa svim svojim sjajem, tegobama i odgovornostima.
Mehmed Refikove studije u Stanbolu
Kako se u novoj velegradskoj sredini Mehmed Refik osjećao i snalazio u prvo vrijeme, ne zna se, ali se zna da da se svim žarom i marljivošću dao na izučavanjeislamskih nauka, a naročito islamskog prava. Glavni oslonac i blizak prijatelj i ovdje mu je bio Husein-efendija. Krajem studija Mehmed Refik se ženi kćerkom Husein-efendije čime se veza između ove dvojice još više produbljuje.
Nakon redovnog i marljivog studija, za vrijeme kojeg je među hiljadama istanbulskih studenata iz cijelog islamskog svijeta, isticao svojom bistrinom duha i shvatanja, dobio je diplomu (idžazet) od glasovitog alima i profesora Aksakalli Muzellef Ahmed-efendije.
Diploma je prema ondašnjim običajima i sistemu studija u Istanbulu, glasila na «pomoćne nauke» (vesail) i visoke vjerske nauke (ulmul alijje). Nasljedno pravo (feraid) studirao je posebno kod poznatog učenjaka te struke Aksakalli Kurdži Muhammed Sakib-efendije.
U međuvremenu punac mu je imenovan i upućen na kadijski položaj u Damask, i kada je tamo otišao u službu, s njim je otišao i Mehmed-efendija, što ukazuje da je postao nerazdvojni član porodice kadije Husein-efendije.
Boravak u Siriji
Dolazak u Siriju za Refika je imao dalekosežne posljedice iznačaj u duhovnom pogledu. Damask je još bio pun tradicionalne islamske kulture i njenih spomenika, sa mnoštvom knjiga iz područja islamske filozofije i mistike, pravo duhovno blago za njegove sklonosti i želju za znanjem. Do ovog vremena Mehmed Refik se bavio uglavnom proučavanjem teoloških i pravnih nauka, a sad mu se pružila prilika da se upozna i sa filozofijom misticizma (tesavvuf).
Nije poznato da li je za vrijeme boravka u Damasku obavljao neku službu, ali se zna da je mnogo čitao tesavvufsku literaturu, a naročito djela poznatog mistika Ibn Arebije. Često je posjećivao njegov grob kao i grobove drugih istaknutih učitelja tesavvufa.. Bio je mnogo zanesen i o naetosti obuzet alegoričnim tumačenjima Ibn Arebije.
I kao što se na polju teološko-pravnih nauka visoko uzdigao i postao istaknut učenjak, htio je isto tako da se visko popne i uz ljestvice tesavvufa i da duboko zaroni u more hakikata – što mu je i pošlo za rukom, jer je kroz svoje tesavvufsko izučavanje i meditacije stekao izvjesne duhovne sposobnosti i inspiracije. Priznanje i potvrda toga bilo je dobivanje inabeta (blagoslova i diplome o prijemu) od Šejh ‘Abdul-Fetaha Ukrije, istaknutog učenika i nasljednika čuvenog sufijskog šejha Zijauddin Halida, i tako stupio u nakšibendijski red.
Ali, i pored svega toga, životne prilike nisu mu omogućavale da dođe do izražaja kao sufija i da razvije djelatnost na području tesavvufa, bilo putem pisanja ili odgojnim djelovanjem kao učitelj (muršid).
Njegove životne prilike vratile su ga od tesavvufa i tarikata šerijatu i polovima vezanim za šerijat, tako da je tesavvuf ostao samo njegova lična spoznaja i doživljaj. Mnogi odgovorni poslovi koje je obavljao i prilike u kojima se našao nisu mu dozvoljavale da se više bavi pisanjem ili prevodilačkim radom na području teologije i šerijatskog prava. Zato je i pored sve njegove učenosti iza njega ostalo malo pisanih radova.
Za vrijeme boravka u Damasku 1838. godine umire mu punac, tako da se on sa porodicom vraća u Istanbul.
Povratak u Istanbul
Po povratku u Istanbul, kako nije imao u prvo vrijeme zaposlenja, predao se izučavanju islamskih nauka i čitanju knjiga. Na ovom planu nastojao je da nauku učini životnom i korisnom. Iz tog razloga uskoro se zaposlio besplatno u Uredu za nadzor vakufa. Uskoro potom (1840) dobija službu u mešihatu, u uredu za fetve. Na tom mjestu ostaje godinu dana jer je već 1841 godine postavljen na položaj kadije pri šerijatskom sudu na Ejjubu (Istanbul). Na tom položaju ostae oko tri godine, do 1844, kada je postavljen za kadiju u Varni (Bugarka).
Obavljanje kadijske službe u Varni
O ovom periodu njegova života nema nekih značajnijih podataka, osim da mu je ovo službovanje dobro došlo zbog ovladavanja pravničkim sposobnostima, što samo sudska praksa može omogućiti.
Put ka najvišem položaju u sistemu islamske duhovne hijerarhije
Imenovanje na položaj fetva-emina
Učešće u obnovi poslanikove džamije
Pred njim su se sada lahko otvarala vrata visokih položaja.
Tako kada su 1859.godine, poduzeti radovi na uređenju i opravci Revdai-Mutahhere (džamije i Muhamedova turbeta u Medini), obrazovan je naročit odbor izabrane uleme pri mešihatu, u koji je ušao iMefmed Refik-efendija. Na njegov prijedlog usvojeno je da se, po završetku radova, nad vratima džamije napiše prikladan hadis (Muhamedova izreka):
«Jedan namaz u ovoj mojoj džamiji vrijedniji je od hiljadu namaza u drugim džamijama, izuzev svetog hrama Mekke», – što se naročito dopalo i tadašnjem sultanu Abdul-Medžid hanu.
Kao istaknuti poznavalac islamskog prava postavljen je 1865.godine za člana komisije za izradu zakona pri Ministarstvu pravosuđa, zadržavajući predsjedništvo komisije za izbor šerijatskih sudija. Te godine obavio je i hadž.
Sad je pred njim ostao još samo vrhovni položaj, prvi vjerski položaj do halife – šejhul-islam.
Imenovanje za šejhul-islama
1866 (u četvrtak 27 rebiul-evela 1283h.godine) Mehmed Refik efendija postao je 109 po redu šejhul-islam. Taj događaj ponukao je turskog pjesnika-hroničara, da izrekne kronogram sa datumom njegovog postavljenja, polustihom:
«Allah dovede na vrhovni položaj za davanje fetvi najučenijeg pravnika Refika.» (Illmiya Salmanesi, str.597)
I pored ogromnog općeg znanja i ugleda što ga je uživao u krugovima ozbiljnih i čestitih ljudi, nije se dugo zadržao na ovom položaju. Veoma nestabilne i burne prilike u Turskoj carevini u to vrijeme, spletke i iznutra i iz vana, nisu zaobišle ni vjerski život. Stoga je razumljivo što je već 7 muharema 1285.h.godine, odnosno 1868, poslije 1 godine, devet mjeseci i devet dana smijenjen sa ove funkcije. Ali bez obira na to, neke značajne funkcije je zadržao i dalje, ali ne zadugo, tri godine kasnije zadesila ga je teška bolest (tifus) od koje je, nakon 30 dana bolovanja, preselio na onaj svijet 29.muharema 1288. odnosno 20 aprila 1871. godine u 59.godini života.
Pisnana djela Mehmeda Refika
Od pisanih djela poznato mu je djelo «Nukulul-fetava». To je zbirka pravnih rješenja na turskom jeziku, bez navođena izvora za pojedine fetve. U to vrijeme zbirka je služila kao glavni oslonac i priručnik za davanje pravnih rješenja. Za sve fetve navode se citati i pravni izvori i na izvornom arapskom jeziku što govori o učenosti i širini znanja Mehmeda Refika. Djelo se nalazi i u našoj GaziHusrevbegovoj biblioteci pod brojem 383.
Veza sa rodnim krajem i Bosnom
Iako za svo vrijeme, od kako je otišao u Istanbul, nije dolazio u domovinu, on je ipak nije zaboravio, kao ni svoje zemljake . Sa njima se rado susretao i rado razgovarao na maternjem jeziku. Novopridošlim od njih, naročito našim studentima na razne načine je pomagao. hasan ef. Spaho, profesor i direktor Sudačke škole bio je na studijama u Istanbulu u vrijeme kada je Mehmed refik bio šejhul-islam, pa je sa Muhamedom Mulićem, sinom muderisa Mulića bio u posjeti kod šejhul-islama jednog bajrama i često je isticao da ih je lijepo i očinski primio te da su dugo na našem jeziku o svemu razgovarali.
Udaja kćeri
Mehmed Refik je imao dvije kćeri i obje je udao za naše ljude, svoje zemljake, Rogatičane. Nema podataka ko bili su šejhul-islamovi zetovi.
O hajirima, vakufu i nasljednicima
Ono što naročito ukazuje na Mehmed Refikovo osjećanje za svoj rodni kraj, jeste činjenica da je u Rogatici sagradio džamiju i mekteb, i u tu svrhu, za njegovo podizanje i održavanje, osnovao i ostavio vakuf. Džamija je podignuta na mjestu gdje je ranije bila jedna stara, vjerovatno najstarija džamija u Rogatici, zvana Tekijska džamija, na lijevoj obali Rakitnice, na putu za mahalu Gračanicu. Po kakvoj je tekiji prozvana ta stara džamija nije poznato, ali se zna da se ona davno, polovinom 17 stoljeća, poušila. Na njenom mjestu podigao je tada novu džamiju neki Derviš-paša, ali je vremenom, kroz da stoljeća i ova džamija dotrajala i postala ruševna. Na mjestu ove džamije, Mehmed Refik je podigao svoju džamiju.
U natpisu nad ulazom njegove džamije spominje se Tekijska džamija, a u njegovij vakufnami Derviš-pašina džamija. Ova njegova džamija je jedna od sedam rogatičkih džamija, a narod je prozvao Šejhislamija, tj. šejh-islamova džamija. Bila je skromnih dimenzija (9,60×7,60 m) i zidana je od kamena, ali je arhitektonski bila lijepo izgrađena, a naročito njen strop, koji je bio izrezbaren. Stradala je u drugom svjetskom ratu a 1978.godine od nje su stršale samo zidine.
U blizini džamije bio je sazidan mekteb. Stihovani kronogram na turskom jeziku s datumom izgradnje džamije i mekteba sastavio je tadašnji sarajevski pjesnik Fadil-efendija Šerifović. Džamijski kronogram, sastavljen u pet dvostiha i napisan na kamenoj ploči iznad ulaza, glasi:
Šejhul-islam, izvor vrlina, naš gospodin Refik
trudio se danonoćno, da čini dobra djela.
Na mjestu Tekijske džamije, što no je bila na ovom mjestu,
od čijih temelja ni traga ne osta,
ukazujući pažnju postojbini svojih djedova,
izgradi ovu džamiju, brigom i trudom svojim.
Bog pomože i olakša njeno dovršenje,
a za graditelja počeše se Bogu moliti svi.
Fadil izreče za datum ovaj krasni krono-stih:
«Sagradi bogomolju lijepog stila muftil-enam» – muftija islamskog svijeta.
Orginalni kronogram:
Kronogram, koji sadrži datum izgradnje mekteba, glasi:
Dobrotvor, graditelj džamije za pobožne,
Načini ovaj mekteb i posta radostan.
Fadil, vijednim polustihom zapisa njegov datum:
Mekteb podiže raniji muftil-enam.
Orginalni kronogram
Ove kronograme za džamiju i mekteb, prepisao je i sačuvao Mehmed Handžić (rukopisna zbirka u GHB).
Među vakufnamama u GHB nalazi se ovjerovljen prepis Mehmed Refikove vakufname, koja je sastavljena na turskom jeziku, u Istanbulu, odakle je ovaj prepis poslat u Rogaticu. U njoj se kaže:
«Veliki učenjak i vrelo šerijatske nauke» el-hadž Mehmed Refik-efendija, sin umrlog Ali-efendije, u prisustvu ..(cijela svita uglednih ličnosti čija se imena navode) pred šerijatskim sudom izjavljuje da vakufi (zavještava) 250 velikih (jazluk) zlatnih medžedija, u određenu svrhu i uz određene uslove. To je za službenike njegove džamije i mekteba, koje je podigao u «časnom i veličanstvenom vilajetu Bosni, u kasabi Rogatici (Ćelebi Pazar) na mjestu (arsa) Derviš-pašine džamije, koja je u posve ruševnom stanju». Navedena suma novca ima se zamijeniti za odgovarajuće nekretnine (akar9, što će se dati podnajam.
Godišnji prihod od toga ima se dijeliti na šest dijelova (stavki-sehm). Jedan dio trošiće se za plaćanje imama i hatiba džamije, drugi dio za muezzina i kajjima (nadzornika i ekonoma) džamije, treći dio za plaćanje učitelja (muallima) mekteba, što se nalazi pokraj džamije, a četvrti dio za plaćanje mutevelija ovog vakufa. Iz preostala dva dijela, trošiće se za osvjetljenje džamije (nabavka šemdana i svijeća, te nabavka ulja i kandilja za iluminaciju prilikom svečanih noći).
Što od ove sume preteče, mutevelija će to čuvati u blagajni vakufa i trošiti za popravak džamije i mekteba, kad to zatreba.
Dalje se u vakufnami daju prelazna upustva u pogledu isplate navedenih službenika, što će biti privremeni postupak, dok se pravilno ne izvrši namjena uvakufljenog novca za nekretnine.
Bar jedanput u tri godine ima se obaviti, sa znanjem šerijatskog suda , obračun i pregled vakufskog poslovanja.
U vakufnami je data napomena koja glasi:
«Ako bi tokom vremena – ne daj Bože – postalo nemoguće ostvarivati i održavati namjenu ovog vakufa, onda će se njegov označeni prihod trošiti u socijalno-humanitarne svrhe, za pomoć siromašnim muslimanima.» Ova napomena ukazuje na veliku i plemenitu dušu dobrotvora.
Vakufnama je datirana 25.redžeba 1287 h.godine, tj. 21.oktobra 1870. godine.
Šejhul-islam hadži Mehmed Refik-efendija sahranjen je, po želji i na prijedlog samog halife, na naročiti počasnom mjestu, u blizini turbeta sultana Mehmeda II Fatiha, kod njegove monumentalne džamije u Istanbulu, – iako mu je grob bio iskopan izvan gradskih zidina, kraj tekije Mustafa-paše, kod groba njegova predhodnika šejhul-islama Mešreb-zade Mehmed Arif-efendije.
Mezar Mehmed Refik-ef u Istambulu kod dažamije sultana Fatiha (slikano u julu 2007)
Ispraćaju dženaze i njegovoj sahraniprisustvovali su mnogi velikodostojnici, veziri i ulema, među kojima i poznati turski državnik, naučnik i pisac historije Ahmed Dževdet-paša (Tahiri Dževdet) On je suznih očiju nad grobom velikog merhuma uzviknuo: «Ovdje danas zakopasmo riznicu fikha!»
Mehrum Mehmed Refik-efendija bio je nosilac velikih turskih odlikovanja (muressai-osmani i medžidi I reda).
Nadgrobni spomenik izgrađen mu je od bijelog mermera i sav je ispisan i ukrašen vanrednom kaligrafijom, isklesanom u reljefu. Mnogobrojni natpisi dai su u vezi s datumom smrti, a sadrže još pohvalu islavu mehrumovog moralnog lika, čime su mu njegovi savremenici, predstavnici ondašnjeg islamskog svijeta, izrazili zahvalnost i trajno poštovanje za njegov častan život i rad.
Evo nekoliko citata iz tih natpisa:
Tu je uklesan i datum smrti u kronogramu, što ga je u tu svrhu izrekao Sami-paša:
«Skromni člančestitih Sami pripomaže izreći datum smrti: Ode Refik-efendija pred vječnoga!»
«Dobri namjerniče, baci pogled na datum njegove smri i skrušeno prouči Fatihuza dušu Mevlaa Refika.»
Natpise sanadgrobnog spomenika Mehmeda Refika prepisao je di donio naš orjentalista Omer Nakičević.
Nasljednici i loza Hadžiabdića
U Rogatici poodavno nije bilo nikoga od muške loze Hadžiabdića. Danas ni stariji ljudi iz Rogatice i Sarajeva ne znaju nikoga iz ove porodice. Samo učeniji ljudi znaju da je Mehmed Refik, naš rogatičanin bio na najvećem položaju u Turskoj carevini od svih bosanaca. Priznajem, mada potičem iz obrazovanije porodice, da sam prvi put za njega čula od Nusreta Agića, a potom od ef. Lavića visokog službenika u GHB koji mi je pomogao da dođem do Anala i da vam proslijedim ovaj tekst.
Ipak u Analima se navodi da je Hadži Almasa-hanuma Ramić, rođena Kumašin iz Sarajeva znala nešto više reći o šejhul-islamu. Po njenom kazivanju (prenijeto od njenog zeta dr.Ahmeda Tuzlića), šejhul-islam je imao brata Mustafa-efendiju, koji je dosta puta dolazio u Sarajevo. Ovaj veoma skroman i pobožan čovjek, umro je obavljajući hadž u Meki.
Od drugih članova ove porodice zna se još za dvije sestre Hadžiabdić. To su Dževahira-hanuma i njena polusestra, Nezira-hanuma, koje su bile amidžične šejhul-islama. One, njihove kćeri i unuke udavale su se u razne ugledne porodice u Rogatici i Sarajevu, tako da se danas njihovo brojno potomstvo veže za porodicu Hadžiabdić samo preko njih dvije. da li, i koliko ima potomstva od šejhul-islamovih kćeri u Turskoj i za koje su rogatičane udate, nije poznato.
Nakon smrti šejhul-islama u Rogaticu je stiglo iz njegove ostavštine podosta vrijednosti, srmaluka (srebra9, zlata i jedna sablja. Ko je prvobitno primio te vrijednosti i šta se sa njima zbilo, nije poznato, ili se zna voma malo. Vasij-muhtar (opunomoćeni staratelj) šejhul-islama bio je Mustajbeg (Mustafa beg) Fadilpašić iz Sarajeva (dugogodišnji sarajevski gradonačelnik, umro 1892.godine).
Pričalo se da je među zlatnicima bilo i onih iz vremena Harun el-Rašida, na kojima je pisalo «La ilahe illellah». Jedan «veliki dukat» nalazio se kod Nezira-hanume. Tri mala dukata nalazila su se kod Muhameda Kumašina (brat Almasa-hanume Ramić).
On je te dukate davno prodao, nepoznatom kupcu, kao numizmatičku vrijednost (1 komad po 10 napoleona). Toliko se zna o ostavštini šejhul-islama koja je stigla u Bosnu.
Pripremila: Zlata Memimišević
Mezar Sultana Fatiha, Istambul
«Sve što je na ovom svijetu, prolazno je. Za dušu ranijeg šejhul-islama Mehmeda Refik-efendije, koji preseli u vječni svijet, i za duše svih mumina neka se uči Fatiha!»
«Dobri i plemeniti čovjek, učen i uman, u svakoj vjerskoj nauci i znanosti postigao je stepen potpunosti.»
«Njegov moral bijaše vrijedan, a cjelokupno ponašanje lijepo. Neka se Allah smijuje tome čovjeku, kome ne bijaše ravna.»
Po povratku iz Varne, Mehmed Refik je stupio u službu koncipijenta (perovođe) u Uredu za fetve pri mešihatu. Kako je uskoro mjesto šefa tog ureda (fetva-emin) ostalo upražnjeno zbog odlaska fetva-emin Mehmed Arif Mešreb-zade za inspektora u vladi, uz konsultacije tadašnjeg šejhul-islama sa dotadašnjim fetva-eminom, na ovo mjesto se imenuje Mehmed Refik 1845 godine. Šejhul-islam Muhamed Asim-efendi Mekkizade želio se i sam uvjeriti u sposobnosti Mehmeda Refika, pa ga je povodom toga pozvao u svoj ured radi naročitog ispita i provjeravanja. To ustvari, nije bio ispit u klasičnom smislu, nego dug razgovor koji je posebno podešen i vođen , pun raznovrsnih naučnih problema i testova, a da ispitanik i nije bio do kraja svjestan o čemu se radi. nakon dužeg razgovora šejhul-islam se uvjerio da je Mehmed Refik prava rijetkost i dragocijena riznica vrline i znanja, te ga je odmah postavio na položaj fetva-emina, što je bio donekle neuobičajen potez, obzirom na njegove godine, mali radni staži i nizak službeni rang. Ovim imenovanjem Mehmed Refik je stupio u uži krug više hijerarhije, i to na osnovu svoje naučne i moralne vrijednosti, bez svih pratećih formalnih uslova, koji su za mnoge bili najvažniji. Naime, on je u to vrijeme, po svom rangu spadao u široki krug muderisa, a po godinama je bio dosta mlad (32) za tako visok položaj, pa su mnogi njegovi savremenici i kolege davali prigovore na račun njegovog imenovanja.
Slabi karakteri uvijek zaziru i strahuju od učenih i vrijednih ljudi, od zdravih karaktera jer misle da im pozitivni i istinki vrijedni ljudi smetaju, da ih ugrožavaju u njihovim ličnim, sitnim, sumnjivim poslovima. Otuda je uglavnom bila vlika povika na Mehmeda Refika, ali i novi šehul-islam Arif Hikmet bej-efendi bješe učen, kulturan i pravedan čovjek, koji je znao prepoznati prave vrijednosti, te je zadržao Memeda Refika na tom položaju pružajući mu podršku i ne samo to, Mehmed Refik je uskoro dobi mnoge počasne titule, kao: mula od Izmira (1847), mula od Bosne (1848), mula od Edirne (1849), mula od Meke, Medine i Istanbula (1853), – koje su dobijali istaknuti vjerski učenjaci (ulema). I pored toga, ipak je za kraće vrijeme napustio položaj fetva-emina, iako nije izvjesno da li je to bilo radi navedenih prigovora , ili se radilo o potrebi službe. Naime, 1855.godine postavljen je za inspektora carinskih vakufa (evkafi humajun),a sljedeće godine godine postao je savjetnik anadolskog i rumelijskog kadi-askera, te savjetnik pri izboru šerijatskih sudija . Uskoro potom 1857. dobio je ponovo položaj fetva-emina, a zatim u ramazanu iste godine još jedan visoki položaj, a to je položaj kadi-askera Anadolije.