Među povratnicima, koji svojim primjerom dokazuju da u ovom kutku BiH ima svjetle budućnosti, nalazi se 33-godišnji Hamdija Kulovac, uzoriti proizvođač organski zdrave hrane. Potpisniku ovih redova Hamdija je bio i vodič u ovaj džennetski lijep kraj. Jedini razlog putovanja preko prostranih Borika tamošnja je njegova unajmljena „parcela” od šest dunuma zemljišta, gdje je početkom maja zasijao dvije tone sjemenskog krompira. Zdravi mladi izdanci ove povrtlarske kulture ukazuju da bi mogla biti bogata berba. Ne krijući zadovoljstvo, Hamdija reče: – Ako bude rodna godina, očekujem prinos od 12 do 15 tona krompira!
GRIJEH JE, BOLAN, NE VRATITI SE U ŽEPU KOJA JE U RATU KRVARILA
Piše MUSTAFA SMAJLOVIĆ
Kolumnista PSS magazina u posjeti herojskom naselju Žepa u istočnom dijelu BiH
U agresiji na BiH Žepa je bila mala bosanska enklava, koja je odoljevala udarima daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Danas, nažalost, od osam stotina prijeratnih domaćinstava u mjestu obnovljeno je nekih dvjestotinjak. Povratnici su uglavnom starije životne dobi. Potpisniku ovih redova poznato da je zaposlen samo jedan povratnik. U novoj školskoj zgradi „četverorazretki”, osnovnu školu pohađa pet učenika. Jedini kontakt sa vanjskim svijetom su minibusi koji tri puta sedmično voze za Sarajevo
Iz pravca Sokoca i Rogatice tri druma vode prema čudesno lijepoj Žepi koju grle tri planinska masiva: Devetak, Javor, Strmica i istoimena planina. Izabrali smo onaj teži, makadamski put, koji vodi preko prostranih Borika. Sa moćne Bokšanice (1254 m/nv), kroz gustu crnogoricu, spustili smo se krivudavim drumom na desnu obalu riječice Žepa, odakle se pruža veličanstven pogled na centralni dio naselja na lijevoj obali. Tamo, gdje vitka munara Redžep- pašine džamije dominira dolinom, srce je herojske Žepe.
IZLET U HISTORIJU
Pod današnjim imenom Žepa se prvi put pominje u osmanlijskom defteru iz 1485. godine, kao selo koje je pripadalo Vrataru, negdašnjem starom gradu srednjovjekovne Bosne. U živopisnoj kotlini, u kojoj klobučaju brojna vrela zdrave i hladne vode, nalaze se nekropole bosanskih stećaka, koji su bili dio životne kulture starih bogumila. Prema narodnoj predaji dio manjih stećaka srednjovjekovnih Bošnjana ugrađen je u glasoviti „vezirov most” na rijeci Žepi, o kome je u svom romanu “Most na Žepi” pisao znakoviti bh.nobelovac Ivo Andrić. Birvaktile, sarajevski historičar Vlajko Palavestra, zapisao je: “U Žepi smo konstatovali ukupno 162 spomenika iz srednjeg vijeka, većinom u obliku neukrasene ploče bez postolja. Slijede spomenici u obliku niskog sljemenjaka s monolitnim postoljem, te sanduci bez postolja…”
Do danas sačuvano je i nekoliko znamenitih spomenika kulture iz turskog perioda. Uz glasoviti kameni most, tu je i Kula u istoimenoj mahali koja je prema narodnoj tradiciji pripadala nekom Redžep- paši, te još dvije manje turske kule na lokalitetima Duvarine i kod Kaljevića kuća. Nezaobilazna je i Redžep-pašina džamija čiji temelji datiraju iz perioda XVI stoljeća. U blizini džamije i lokaliteta Bjelila nalazi se staro muslimansko groblje, koje je i dan danas aktivno, a na putu koji iz središta Žepe vodi za mahalu Kulu postoje dva nišana, koji tipološki pripadaju starijem vremenu.
Historićari će zabilježiti kako je u 16. stoljeću vezir Jusuf „dao u mjestu izgraditi” tada gracioznu ćupriju na rijeci Žepi, koja je stoljećima bila ponos mještana ovog kraja Bosne. Danas ovaj kameni most nije tamo gdje je nekada bio. Prenešen je. Nažalost, nagrižen zubom vremena i ljudskom nebrigom, odavno nije turistička atrakcija. Preko „prenesene ćuprije”, uzanom pjesačkom stazom, stiže se sela Vratar i Ribioci, na putu prema Rogatici, sjedištu matične općine, na čijem području je, po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991.godine, bilo 21.978 stanovnika, raspoređenih u 119 naselja. Muslimana – Bošnjaka, bilo je -13.209 (60,10%), Srba – 8.391 (38,17%), Hrvata-19 (0,08%), Jugoslovena – 186 (0,84%) i ostalih – 173 (0,81%).
ŽEPA DANAS
Žepa je danas Mjesna zajednica (administrativno središte) za najnovijim ratom opustošena sela: Slap, Vratar, Pripečak, Ribioci, Stop, Vrelo, Ljubomišlje, Mandre, Laze, Borovac, Čavčići, Krnjići, Purtići, Mislovo. Prema popisu stanovništva iz 1961. godine, selo Žepa imalo je 122 kuće sa 601 stanovnikom. Do rata (1992.-1995.) taj broj se umnožavao i mijenjao, ali ovaj kutak BiH bio je i ostao životno utočište bošnjačkog stanovništva. Na ovom prostoru najnoviji rat je „zatočio” 2144 stanovnika… U agresiji na BiH Žepa je bila mala bosanska enklava, koja je odoljevala udarima daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Danas, nažalost, od osam stotina prijeratnih domaćinstava u mjestu obnovljeno je nekih dvjestotinjak. Povratnici su uglavnom starije životne dobi. Potpisniku ovih redova poznato da je zaposlen samo jedan povratnik. U novoj školskoj zgradi „četverorazretki”, osnovnu školu pohađa pet učenika. Jedini kontakt sa vanjskim svijetom su minibusi koji tri puta sedmično voze za Sarajevo. U naselju postoji ambulanta, ali ne radi. Nema liječnika. Po medicinsku pomoć stanovništvo uglavnom odlazi u Sarajevo. U centru je obnovljena Redžep-pašina džamija, prostorije Mjesne zajednice. Jedan od povratnika otvorio je prodavnicu mješovite robe. Ima i kahvana, ali i restoran, pa u žepi se može popiti prava bosanska kahva, ali i omastiti brkovi pećenom janjetinom i jaretinom. Policijska patrola iz Rogatice navrati svakih petnaest dana, ali u ovom kutku „čuvari reda” nemaju nikakvog posla. Poznato je da su mještani tradicionalno gostoprimljiv i za dobronamjernike miroljubiv narod. Niti jedan musafir se neće iz Žepe vratiti gladan ni žedan.
Infrastruktura je na zavidnom nivou (izgrađen je i asfaltiran put od Han Pijeska do sela Slap koje se nalazi na akumuliranom Drinskom jezeru), a tu u blizini je i ušće rijeke Žepe i Drine.Upravo zbog dobrih putnih komunikacija, mještani se nadaju brzom ekonomskom razvoju i bržem povratku ostatka raseljenih Žepljaka. Novogradnje ulijevaju nadu.U fazi gradnje su hotel, fabrika za preradu voća, Fabrika vode sa žepskog vrela, ekološka farma zdrave hrane… Uz živopisna kupališta koja su mamac za turiste, u toku je i izgradnja pristaništa za brodice i čamce na Drinskom jezeru bogatom ribom. I riječica Žepa je ribolovna, te odud ovaj kraj pohode ljubitelji ribolova, ali i lova. Okolna lovišta su riznice niske i visoke divljači, pravi raj za ljubitelje ovakve vrste rekreacije.
Žepa je nadaleko čuvena po svojim pećinama zvučnih naziva: Petera vrata, Tmuša, Hrid, Zalažje… Mnoge su bile spasonosno sklonište izbjeglicama u ratovima, a večina ih je nepristupačna za one koji ne poznaju prilaze, pa se preporučuje znatiželjnicima pomoć ovdašnjih iskusnih vodiča. Na cijelom području ovog džennetski lijepog kraja vriju vrela pitke vode. Samo šest vrela, koja izviru iz stijene, napajaju riječicu po kojoj je nazvano naselje. Plodno zemljište je dušu dalo za poljoprivredu. „Da sjemenku posiješ naopako, niči će!” – kažu ovdje. U plodnoj kotlini uspjevaju sve vsrte povrtlarskih kultura, ali kraj je bogat i voćem. Dok su ade uz vodotoke oaze za uzgoj raznovrsnih žitarica, visoravni su pravi mamac za stočare.
Povratak u Žepu je započeo u maju 2006. godine. Od „prijeratnih” 2144 stanovnika, vratilo se manje od 700 duša. Žepa se herojski branila, sve do 25. jula 1995. godine, do poznate Rezolucije UN-a broj 819. Dvadeset i šestog avgusta 2006.godine, u centralnom djelu naselja otovoreno je Šehidsko spomen – obilježje, koje je finansirala Vlada Kantona Sarajevo, putem Ministarstva za boračka pitanja KS i Fonda Memorijala.
Izgradnja spomen-obilježja neustraživim herojima Žepe, o kojima su pjesme ispjevane, trajala je oko sedamnaest mjeseci, prema projektu sarajevskog inžinjera Zijada Imamovića. Neimari su bili uposlenici firmi „Klesar” iz Hadžića i „Bravar” iz Sarajeva.
Žepska voda, koja je jednim od simbola Žepe, na kojoj stoljećima iz šest rora izbija hladna i pitka voda, poptuno je uređena. Iznad vode, u kamenim maisivima, urađena je imitacija Žepskog mosta. Prostor je popločan kamenom. Ograđen je kovanom ogradom. Na ulazu, u mermernoj ploči, uklesane su ove riječi: “Žepu su hrabro branili Žepljaci i Bošnjaci sa prostora općina: Rogatica, Srebrenica, Višegrad i Han Pijesak, sve do donošenja Rezolucije UN -a broj 819, dana 16. aprila 1993.g., kada je Žepa proglašena “Zaštićenom zonom “, Žepljacima oduzeto naoružanje i Žepa povjerena na čuvanje UN snagama. Dana 25. jula 1995. godine, Žepa je bez otpora Ukrajinskog bataljona okupirana od strane srpskih agresora i izdajnika. U odbrani Žepe poginulo je 457 šehida.
Dok piješ ovu rijetko lijepu vodu i slušaš njen tihi šum, sjeti se plemenitih duša šehida Žepe i prouči im fatihu!”
PRIMJERI POVRATKA
Među povratnicima, koji svojim primjerom dokazuju da u ovom kutku BiH ima svjetle budućnosti, nalazi se 33-godišnji Hamdija Kulovac, uzoriti proizvođač organski zdrave hrane. Potpisniku ovih redova Hamdija je bio i vodič u ovaj džennetski lijep kraj. Jedini razlog putovanja preko prostranih Borika tamošnja je njegova unajmljena „parcela” od šest dunuma zemljišta, gdje je početkom maja zasijao dvije tone sjemenskog krompira. Zdravi mladi izdanci ove povrtlarske kulture ukazuju da bi mogla biti bogata berba. Ne krijući zadovoljstvo, Hamdija reče: – Ako bude rodna godina, očekujem prinos od 12 do 15 tona krompira!
Hamdijino centralno imanje je podno Bokšanice, nadomak kuće njegovih dobrih starih roditelja, hadžije Ćamila (68) i hadžinice Fatima-hanume (64). Dok je koračao u gumenim čizmama, dokoljenicama, prema vrtovima punim berićeta, skidajući jutarnju rosu sa livadske trave, ozarenog lica govorio je: – Ove godine zasijao sam raznovrsno sjeme na dvanaestak dunuma zemljišta. To je moja prva velika sjetva iz programa proizvodnje organski zdrave hrane, a kamo god da se okrenete, fala Bogu, svaka biljka okitila se plodovima…
U plastenicima dimenzija 50 m x 8 m i 20 m x 8 m (na 560 kvadratnih metara zemnljišta), bujaju povrtlarske biljke: paradajz, paprika, krastavice… Hamdo veli kako će već prva berba isplatiti uloženi novac i trud. Kaže: – Što je najvažnije, neće biti problema sa plasmanom proizvoda na tržište, tim prije jer je u usponu potražnja organski zdrave hrane. Ovdje, u mojim plastenicima, sve je urađeno po propisima, od obrade zemljišta do zametanja i sazrijevanja plodova. Ničeg nema što može narušiti ekološku čistotu ove vrste proizvodnje makar je zvali i „plastenička”. Navodnjavanje je po sistemu „kap po kap”, a do svakog vrta dospijeva čista, izvorska voda sa Bokšanice. Dakle, planinski izvori gase biljkama žeđ i u „otvorenim” vrtovima zasijanim sjemenom mrkve, peršuna, luka, graha, boranije… Oko tri dunuma pokriva proizvodnja maline, a dunum zemljišta je pod grahom!
PURA NA SINIJI
Hamdijin vrt je pod budnim očima njegovih roditelja, ali i mladog bračnog para Huseina (37) i Aide Durmišević (35), koji su u ovoj žepačkoj fabrici zdrave hrane „našli posao”. Husein veli: – Ne mogu se nazahvaljivati dragom Bogu i Hamdi, jer samo onaj ko ovdje živi zna kako je teško doći do bilo kakvog materijalnog primanja…
Ove mlade i neobično vrijedne supružnike dobroćudni i susretljivi Kulovići prigrlili su kao članove porodice, te je prava rijetkost da za vrijeme objeda nisu zajedno za sinijom. U trernutku naše posjete na sofri, našla se pura od domaćeg kukuruznog brašna od samljivenog zrna u vodenici potočari. Dok su kajmak, mlado maslo i sir „drhtoljili” u toploj kukuruznoj smjesi, koja se žutila u velikoj tepsiji poput dukata, hadžinica Fatima-hanuma reče: – U društvu i jelo je slađe, a što je više kašika i usta za sinijom, u kuću stiže više berićeta!
Hamdija sa rukom na srcu prepušta dobrom starom ocu da kaže kako se u ovim krajevima sve mijenja, samo tradicija ostaje. – Danas to zovu organska hrana, a kako znam za sebe ovako se radilo na njivama. Samo je tehnika obrade zemljišta napredovala, a sve je ostalo isto. Zemlja se gnojila isključivo stajskim đubrivom, pa čak nismo koristili ni prah za krompirovu zlaticu. Bilo puno djece, pa se ubirala rukom… Otkako znam za sebe na ovu našu siniju stiže samo zdravo jelo, od obične glavice luka svježe iščupane iz lijehe do zakajmačene pite kromširuše ili sirnice. Sve što ovdje pojedeš, zdravo je, a otud zdrav i insan!
SJETVA ZA BOGATU ŽETVU
Kada je Hamdija pomenuo riječ „certifikat”, koja, bezbeli, ide uz proizvodnju organske hrane, njegov stari dobri babo, dodade: – Ma, bolan, znam ja da bez toga ne može roba na tržište, jer po svijetu se ljudi truju sumljivom hranom, ali ko ovdje jednom dođe može komotno cijeloj Žepi dati taj certifikat. Svud okolo vriju izvori, miriše zrak na ljekovitu travku, nigdje ni fabrike da dimi, ni smetljišta da dušu guši. Kuda će ti bolja garancija!
Hamdija (koji je dobitnik najvišeg ratnog odličja kao i njegov brat Sabrija) najmlađi je izdanak porodice Kulovac. Životni put starijeg brata Sabriju (34) odveo je u Zenicu, a najstarijeg Ćazima (40) čak u Ameriku. Kaže: – Ratni belaj je raselio Žepu na sve četiri strane svijeta, a moja želja je da primjerom proizvodnje zdrave hrane stimulišem mlade za povratak. Uvjeren sam kako se od poljoprivrede može lijepo živjeti.
Ljetne i jesenske berbe pokazaće opravdanost bogate proljetne sjetve. Hamdija veli kako očekuje kako će se rad i trud višestruko isplatiti. Pa ipak, tek naredne godine, kada bude proširio proizvodnju očekuje one prave rezultate koje priželjkuje. Ovaj perspektivni poljoprivredni proizvođač (na mobilnom telefonu broj: 061 367 645) planira u svom programu pokrenuti i proizvodnju žitarica: ječma, zobi, pšenice, kukuruza… U planu je renoviranje i vodenice potočare, a otud i proizvodnja mliva. Dok smo se vraćali sa žepačke eko-farme asfaltnim drumom preko Han Pijeska, pun optimizma Hamdo reče: – U budućnosti, ako Bog da, Žepu vidim kao riznicu zdrave hrane od koje na hiljade duša mogu lijepo živjeti!
Međutim, Hamdija Kulovac smatra kako je za sada najveća smetnja održivom povratku „papirologija”. – Papiri su teži od svake lopate, a kada bi se postigao dogovor između entiteta, između ostalog da se uskladi zakon o korištenju zapuštenih i neiskorištenih zemljišta, u fabrikama zdrave hrane armija nepaoslenih našla bi posao, a uz posao i ugorno mjesto za život. Kakva recesija? To je priča za političare, a nama trebaju konkretni programi odživog povratka, a jedino rješenje svih naših problema je da se okrenemo poljoprivredi!
Bez sumnje, Hamdija je jedan od najljepših primjera kako je povratak u Žepu itekako održiv. Na kraju, on će našu priču iz ovog džennestki lijepog kraja završiti riječima: „Grijeh je, bolan, ovo ostaviti na osami… Svaki povratnik na svoj način odužuje se gazijama i šehidima koji su krvavo branili Žepu!”