Ova prica naseg sugradjanina Hakije Muftica o svome ocu, rahmetli Sejfulah-efendiji, me je zaista impresionirala i nisam mogao a da te svoje impresije ne podijelim sa vama.Iz citavog dijela ovog teksta zraci ljudskost, postenje i plemenitost covjeka, koji svojim odnosom i pojavom pokazuje da jedan vjernik prije svega treba biti covjek. Pred sami rat, kao bivsi trgovac, pocijepao je sve knjige u kojima su bili evidentirani njegovi duznici i halalio svima jer je bio svjestan da dolazi rat i nije zelio da ti ljudi koji ce stradanjem izgubiti svoje zivote, presele na bolji svijet sa dugom. Da se to ne bi desilo bilo kome halalio je dugove svima. A takvih ljudi njegovog kova je u Rogatici bilo u ta davna vremena.
Rahmetli Sejfulah efendije se sjecam jako dobro. Ta ljudska dobrota je zracila tako da smo mi kao djeca to vrlo dobro zapazali. Kao da ga sada gledam: uvijek uredjen, u odijelu, sa fesom na glavi i svojom tojagom. Poget malo naprijed bi koracao, a kad bi mu se neko obratio, stao bi, podigao glavu a onda otpozdravio ili promuhabetio koju. Nazalost, ljudi takvog kova su danas vrlo rijetki. Skoro da ih nema. Izmedju ostalog, zbog ovakvih ljudi koje je Rogatica u ta teska vremena imala, ja sam ponosan sto poticem sa tog kraja.
Evo kratkog izvoda teksta iz Hakijine knjige “Fragmenti zivota”:
Biba i Ahmet Radjo su imali sedmero djece. Ja sam bio u prilici da upoznam sina Selima. Zavrsio je karijeru kao uspjesan direktor Molerskog preduzca u Sarajevu. Ponekad bismo i kafu popili i razgovarali o rogatickom kraju, o nasim ocevima i njihovim teznjama da se nasa omladina koja pristize skoluje, o stradanjima nevinog muslimanskog stanovnistva, a i o drugim pitanjima.
Jednom prilikom isprcao mi je o zavjetu, obavezi koju je dao svom ocu. U njihovom selu, a i sire, dosta rano, u ljeto 1941. godine prvo su ubijani ugledni domacini, muslimani. Rat je. Njegov otac je sina Selima zaduzio da, ako prezivi rat, izmiri dug za kupljenu robu na veresiju (pricek) Sejfulah-efendiji Mufticu iz Rogatice. Radjo je te godine s vecinom mjestana sela Radjevica ubijen. Selim, njegova braca i sestre su rat proveli po izbjeglisvtima, a onda poslije oslobodjenja skolovanje pa posao. Trebalo je i nekoliko godina da ustedi pa da dug izmiri. Kad je bio spreman, otisao je u Rogaticu. Rekli mu da ce Sejfulah-efendiju naci kad izlazi iz carsijske dzamije. To je ucinio, raspitao se i upoznao. Otisi su u obliznju kafanu kod Alije i on je mom ocu rekao:
– Mene moj otac Ahmet Radjo jos 1941. godine zaduzio da izmirim njegov dug za uzetu robu prije rata. Evo, ja sam tek sada u mogucnosti da ti platim, pa sam zbog toga dosao. Izvinjavam se sto toliko cekate na svoje.
– Nista platiti neces, a nista tvoj posteni dobri rahmetli otac meni ne duguje! Ja sam na pocetku rata odmah svim mojim duznicima sve halalio. Knjige duznika vise ne postoje. Nisam zelio da se bilo koja moja musterija vodi kao duznik, ja sam svima duznicima oprostio dug – halalio. Dirnut sam i obradovan tvojom brigom i zeljom da uzetu obavezu ocevu izvrsis – smatraj da si je casno izvrsio i od mene ti hvala.
Selim mi je nastavio detaljnije pricati kako je dalje tekao razgovor, kako mu je moj otac rekao da je jos bilo duznika koji su dolazili da plate dug, ali da ga on nije ni od jednog htio primiti iako je svu svoju imovinu u ratu izgubio. Zahvalan je bio sto je ostao ziv i on i njegova djeca koja su brizna prema njemu. Moj otac je tada na Selima ostavio snazan utisak covjeka koji svojim odnosom prema drugim, svojom paznjom i dobrotom oplemenjuje ljude, budi njihovu zelju i teznju da covjek prije svega treba da bude covjek.
– Sva moja uporna trazenja, pa i molbu da primi novac, da je to njegovo, da je to on mom ocu dao, Sejfulah-efendija je odlucno odbio jer, kako je rekao, time bi pogazio svoje zivotne principe, svoj odgoj, cega se cijelog zivota drzao i u skladu s tim ponasao – zavrsio je Selim svoju pricu.
Moze se reci da takvog mog oca gradjani znaju, takvog su ga susretali, cijenili, postovali i pamtili Rogaticani i drugi.
Sejfulah-efendija Muftic sa sinom Hakijom