“Napad je trajao dva dana, a potom su krenuli da pale kuće. (…) Ja sam nakon nekoliko dana sakrivanja u šumama pobjegla. Za sudbinu roditelja sam saznala nakon 20 dana. Rekli su mi Hamdo Bajić i Aziz Šuša, da su ih našli mrtve s Jusufom Makašem”, ispričala je Šuša.
Saznanja o ubistvima roditelja
13 novembar 2009
Stojan Perkovic
Četiri svjedokinje Državnog tužilaštva ispričale Sudu kako su u rogatičkim selima Mesići i Kukavice izgubile roditelje u julu 1992. godine.
Devla Šuša je kazala kako je napad “srpskih vojski” na selo Kukavice, u kojem je živjela, počeo 9. jula 1992. godine, te da je “ostavila roditelje u kući” i sklonila se u Dom u Kukavicama.
“Napad je trajao dva dana, a potom su krenuli da pale kuće. (…) Ja sam nakon nekoliko dana sakrivanja u šumama pobjegla. Za sudbinu roditelja sam saznala nakon 20 dana. Rekli su mi Hamdo Bajić i Aziz Šuša, da su ih našli mrtve s Jusufom Makašem”, ispričala je Šuša.
Državno tužilaštvo tereti Stojana Perkovića, bivšeg komandira čete Vojske Republike Srpske (VRS) u mjestu Lađevine, općina Rogatica, za zločine na području ove općine počinjene 1992. godine.
U optužnici stoji da je Perković u julu 1992. predvodio napad na sela Kukavice, Kujundžijevići i Mesići, kada je ubijen veći broj civila, te su im kuće spaljene, a imovina opljačkana.
Svjedokinja Šuša dodala je da je “čula iz priča po selu”, da je Perković odveo i tukao njenog komšiju Nuriju Kujovića, te da je bio “glavni u Lađevinama”.
Na ovom ročištu iskaz je dao i Hamdo Bajić, koji je potvrdio da je napad na sela Kukavice i Kujundžijevići počeo 9. jula 1992. godine, nakon čega je on, “sa oko 1.000 mještana Bošnjaka, pobjegao u Brčidol”.
“Nakon 20 dana sam se vratio, nas grupa je krenula da vidi šta je bilo s narodom koji je ostao. Ja i Aziz Šuša vidjeli smo Makaš Jusufa, i Nuru i Ahmu Šušu u potoku jednom, tijela su ima bila u raspadanju, ali smo vidjeli rane od metaka. Samo smo ih pokrili lišćem i granama”, ispričao je on.
Ata Ćutahija, treća svjedokinja na ovom ročištu, posljednji put je svog oca, Jusufa Makaša, vidjela 1991. godine, ali tvrdi da je tokom 1992. čula “da je nađen mrtav, bez glave, u selu Kukavice”.
Svjedokinju Zibu Ajnadžić je napad 9. jula 1992. godine zatekao u kući u selu Mesići, gdje je živjela skupa sa svekrom i svekrvom, Ismetom i Nailom Ajnadžić.
“To jutro bombardovanje je počelo na naše selo avionom, i kako je ko mogao, istrčao je. Ja sam pobjegla i nikad se tamo nisam vratila. Svekar i svekrva su ostali, bili su stari i nepokretni, i tamo su i završili život”, kazala je Ajnadžić.
Svjedokinja je ispričala da je tog dana napustila selo Mesići, ali da su njeni roditelji Nura i Osman Džindo ostali.
“Oca sam srela nekih mjesec dana kasnije u Goraždu. Tada mi je rekao da su majku ubili srpski vojnici, skupa s komšinicama Bajraktarevićkama. Ona se krila u školi u selu, dok je on bio u šumi. Vidio je kako ih odvode prema mostu žičanom i odatle je samo čuo pucnje”, dodala je Ajnadžić.
Suada Garagić, peta svjedokinja Tužilaštva na ovom ročištu, ispričala je kako je u julu 1992. godine izbjegla iz sela Mesići, te je kasnije saznala da su njenu majku Neziru Bajraktarević našli mrtvu “pored žičanog mosta u selu Mesići”.
Termin održavanja narednog ročišta nije precizno određen zbog “obaveza Sudskog vijeća”, te će iduće ročište biti naknadno zakazano.