I danas se spominju na Tari, Omorici, Bijelom Boru, priče o veselim Bosancima izuzetnim i nadarenim Rogatičanima. U to vrijeme nosili smo svoje dnevnike gdje se raja upisivala ,svoje utiske i adrese, a Školjkaš bi jednostavno napisao “Sjeti se nekad Omorike i mene” Pomenuta moja raja i ona koja nije pomenuta ona je u mojoj duši i srcu, Vječni rahmet mojoj iskrenoj raji koje nema više – Školjkašu, Muzi, Mačku, Besimu i ostalim, VI ste živi i uvijek ćete živjeti u mojoj duši u mom srcu i srcima mnogih naših Rogatičana.
Sjeti se nekad OMORIKE i mene
Nekakvo čudno vrijeme koje živim i preživljavam,uvijek nekakav čudan osjećaj života negdje u čošku,sa mnogo upitnika iznad glave,sa mnogo pitanja koja ostaju bez odgovora,sa hroničnom mučninom na želudcu,sa velikom gorčinom u duši,jedno stanje malog čovjeka koji se trenutno tako osjeća.
Sutra je 25 Novembar Dan Državnosti moje domovine.
N E K A D
Nije se moglo desiti da se Novembarski praznici ne proslave na dostojan način,a mi mlada Rogatička raja smo i te kako imali žicu za to.Izuzetan osjećaj brze organizacije i dogovora nas je krasio.Često za ove praznike se odlazilo na Taru ,tačnije Kaluđerske bare, planinarski dom Javor.
Ovo je podsjećanje na moju raju:Školjkaša, Muzu, Mačka (Ibru Salana) Piku, Besima, Tevu, Munju, Šehu, Cajeta, Mačka (Naima Muftića,) Aidu ,Mevzu, Pelu, Kacija, Njonju, Adu, Bracu i mnoge druge.
Odlasci na Taru u vrijeme Novembarskih praznika imali su posebnu draž. Uvijek su ostavljali poseban pečat na te boravke i druženja sa mladim iz cijele bivše države .S obzirom da je lokalitet pripadao vojnom odmaralištu, te da su sadržaji bili ispunjeni u totalitetu, hoteli Omorika, Bijeli Bor, deperansi Javorak, bogat muzički život i domaćinsko gostoprimstvo nas je uvijek privlačilo Tari.
Znalo se desiti da u Hotelu Omorika svira odabrana muzika,birana posebno na teritoriji bivše države, da glavnu riječ preuzme Rogatička raja, virtouz i maestro na harmonici Ado Suljagić, Braci Dorović mikrofon i onda se napravi pravi štimung i prava fešta, Školjkaš i Aida, i ostali ples ,folklor iz naše čaršije, tako da goste hotela dovedu u stanje delirijuma, a sad pokušajte zamisliti Pelu u tim momentima sa foto aparatom da to se ovjekovječi penjući se na široke okrugle stolove kako bi to zabilježio na najbolji način, usput izvinjavajući se ženama od generala i pukovnika.Bile su to fešte koje se nezaboravljaju.
Druga slika…
Snijeg pada vani a mi u bazenu Hotela Omorika se kupamo,bogme više trijeznimo i u takvom stanju dolazi do raznih skokova u bazen i problemi sa obezbjeđenjem bazena jer se krši disciplina u objektu,ali tada na scenu stupa Ibro Salan i Muza i na svoj način obrade obezbjeđenje i žurka se nastavlja.
Treća slika…..
Ponio Školjkaš zeca i donio ga u paketiću u dom Javor.Prišle mlade Beograđanke i raspituju se šta je to u paketu,on im svojim načinom govora objašnjava da je to posebna vrsta jenjeta i ubjeđuje ih u to,bile su to revije hakanja koje je naša raja tada provodila i danas se spominju na Tari, Omorici, Bijelom Boru, priča se i danas o veselim Bosancima izuzetnim i nadarenim Rogatičanima. U to vrijeme nosili smo svoje dnevnike gdje se raja upisivala ,svoje utiske i adrese, a Školjkaš bi jednostavno napisao “Sjeti se nekad Omorike i mene”
Pomenuta moja raja i ona koja nije pomenuta ona je u mojoj duši i srcu, Vječni rahmet mojoj iskrenoj raji koje nema više – Školjkašu, Muzi, Mačku, Besimu i ostalim, VI ste živi i uvijek ćete živjeti u mojoj duši u mom srcu i mnogih naših Rogatičana.