Bajraktarević je ispričao da je Mesiće napustio 11. jula 1992. godine, kada je gledao kako gori njegova kuća, ali i sve ostale u selu. “Krio sam se u šumi, a majka je bila u podrumu sa strinama. (…) Poslije mjesec i po dana otišao sam s rođakom i komšijom u selo. Na obali rijeke su četiri osobe ležale. Sva tijela su bila zapaljena. Četiri žene su ležale na leđima – moja majka Hajra, dvije strine, Hadžira i Nezira, i Nura Džindo. Te smo kosti pokupili u jednu veliku vreću i zakopali u vrt”, ispričao je svjedok.
Suđenje Perkoviću – Četiri zapaljena tijela
Svjedok Tužilaštva BiH kazao kako je u junu 1992. godine vidio optuženog Stojana Perkovića da odvodi dvojicu njegovih komšija, koji su se potom vratili pretučeni.
Sulejman Bajraktarević je ispričao da je krajem juna 1992. godine ispred kuće u Mesićima naišao kamion iz kojeg je izašlo desetak vojnika i Stojan Perković.
“Stojan je prišao korektno i pozdravio se. Rekao mi je da moram predati pištolj. (…) Predao sam Stojanu, a on ga je dao svom sinu Peđi. (…) Onda se pojavio Nurija Kujović. Stojan mu je naredio da se penje na kamion i taj auto je krenuo. Vidio sam da su usput poveli i Mehmeda Bajrića”, kazao je Bajraktarević.
Prema tvrdnjama svjedoka, obojica odvedenih komšija su se vratili u selo narednog dana, a na licu Nurije Kujovića je vidio “ručne radove, modrice”.
“Pričao mi je da su mu na Varošištu svezali oči i da ne zna gdje je bio i ko mu je te ‘dekoracije’ na licu pravio”, prisjetio se svjedok.
Stojan Perković, bivši komandir čete Vojske Republike Srpske (VRS) u mjestu Lađevine, općina Rogatica, optužen je za zločine na području ove općine počinjene tokom 1992. godine.
Prema navodima optužnice, Perković je, skupa s još nekoliko pripadnika VRS-a, u junu 1992. godine “nezakonito lišio slobode” dvojicu civila, koji su potom zatvoreni u jednu kolibu u mjestu Lađevine, odakle su pojedinačno izvođeni zavezanih očiju, te su ih, u prisustvu optuženog, pripadnici njegove jedinice fizički zlostavljali.
Bajraktarević je ispričao da je Mesiće napustio 11. jula 1992. godine, kada je gledao kako gori njegova kuća, ali i sve ostale u selu.
“Krio sam se u šumi, a majka je bila u podrumu sa strinama. (…) Poslije mjesec i po dana otišao sam s rođakom i komšijom u selo. Na obali rijeke su četiri osobe ležale. Sva tijela su bila zapaljena. Četiri žene su ležale na leđima – moja majka Hajra, dvije strine, Hadžira i Nezira, i Nura Džindo. Te smo kosti pokupili u jednu veliku vreću i zakopali u vrt”, ispričao je svjedok.
Bajraktarević je u sudnici prepoznao optuženog Perkovića, a na kraju svjedočenja je rekao da je on prema njemu uvijek bio korektan, te ga upitao: “Stojane, jesam li ja šta krivo rekao?”
Svjedoci Ismet Ajnadžić i Hilmija Imširović su svoje selo Kukavice, općina Rogatica, napustili 9. jula 1992. godine, kada je “počelo granatiranje”. Ajnadžiću su u selu ostali roditelji Nail i Čanka, a po dolasku u Goražde saznao je da su “stradali”. Imširović je u Kukavicama izgubio nanu Fatimu.
“Toga dana počelo je granatiranje i bombardovanje sela. Povukli smo se u šumu i odlučili da krenemo prema Goraždu. Tu večer smo uspjeli proći, taj izbjeglički karavan, a onda sam saznao da nje nema”, ispričao je Imširović, koji je nakon rata, ne preciziravši datum, našao posmrtne ostatke svoje nane.
Prema navodima optužnice, Perković je u julu 1992. godine predvodio napad na sela Kukavice, Kujundžijevići i Mesići, kada je ubijen veći broj civila, čije su kuće spaljene, a imovina opljačkana.
Nastavak suđenja zakazan je za 17. decembar 2009. godine.
BIRN
23 novembar 2009