Treći dan Kurban Bajrama pao na nedelju 29.novembra.
Poslije dva dana slavlja a mora se priznati i pretjerivanja u hrani i piću, krenem u Šeher.Što da se odmaknem od mezetluka , što da pokažem prijatelju grad , mog djetinjstva , prvih radosti i zebnji.
Pred rogatičkom džamijom nije bilo svijeta, a sunčano jutro obećavalo je lijepo vrijeme i viđenje Sarajeva.
Preko Romanije vidik puca do neslućeniih daljina, gledam Trebević, Bjelašnicu , Jahorinu….
Niz Buloge odlučim da skrenemo obilaznicom,jer sa Bistrika se vidi više od po Sarajeva.Svi stari bosanski gradovi imali su zidine i bedeme , gdje se bandama branilo da bahnu.
Jajce – kasarne i stara Austrijska kasarna baš tako svjedoče.Prije Bembašanskog tunela uvijek isti,štrči surovo sa strane puta – Babin Zub.
Dok smo se nekad kupali na Bembaši ili Darivi ispod Kozije Ćuprije, sa strepnjom smo gledali juniore alpinizma kako se povazdan kače o strmen Babinog Zuba.Da li se još uvijek veru ili mu neko dolazi odozgo , ne znam, ali svaka generacija ima svoje junake i želju da se izvere na neki ljutit vrh.
Skrajčismo prije same nekdarnje želj.stanice Bistrik, da napravim koju sliku.
Kao iz punog kabla krenu priča sjećanja iz mene .Moj jaran Ištvan-helenejse Pišta , svojom šutnjom i slušanjem kao da je sve više izvlačio uspomene mog prvog pamćenja .
Sve se ponovilo u meni od sankanja niz Čolin Potok, do veranja na Trebević ispod same Uspinjače.
“Ono je moja ulica -Šahinagića, a posred nje bila je s desne strane fabrika čokolade Zora. Mnogo puta sam miješao mirise čokolade i Pivare, čuo žubor MIljacke , išao na Kovače šarao Baščarčijom kroz Kujundžiluk ,Bravadžiluk….Miris ćevapa neumorno čući u istoj mahali. Mujezini malo sačekaju dok ne krenu zvona sa Katedrale i Pravoslavne crkve , pa onda nekako svi na sebisvojstven način bude i pozivaju vjernike na MOLITVU.”
A onda me izda grlo i začuh u dubini nekoj a.r. Mešu Hadžibega i zapjevasmo zajedno:”oj Bistriče strmen li si lijepa Maro lijepa li si……….”
Meša je nastavio i pjevao mi vazdan a ja sam zaćutao i pomiješao mnogo navrlih osječanja i slika moje prošlosti.
“ono ti je centar od Vijećnice pa do Mome i Huzejira, ono su Bjelave ,Ćengić vila,Vratnik,Miljacka i mostovi,Baščaršija i stotine minareta, brdo Hum i relej na Trebeviću , lijevo se ide ka Mostaru a desno za Rogaticu………”
Spustimo se niz Bistrik, pa pored Braće Morića desno u tunel , kraj Franjevačke i Pivare opet u moju Šahinagićevu , pa pravo pred zgradu gdje sam bio dijete.
Trese nešto po prsima , nije čovjek drvo, a stara zgrada mi pokazuje sprijeda žutu tek navučenu farbu.
Dok slijeva nije dovršeno farbanje i onako u starom ruhu, kao da će svakog trena na prozore izaći moji jarani: Boro, Fudo, Haris , Zdravko Eko, Amir…….
Betonirano okolo i nema gole zemlje gdje su kone ložile vatru i okretale šiševe, a miris kahve skretao poglede prolaznika u dvorište.Nema ni velikog duda i dudinja od čijih su boja dječija usta bila modra po čitav dan .
Odosmo dok je dana do Ilijaša , pa se mrakom vratismo da ophodamo jedan krug Ferhadijom do Vječne Vatre.
Haman decembar a jugovina mete uz Miljacku.Preko Šeherćehajina mosta i kraj Inat Kuće, oko Vijećnice pa pored ćevabdžinica i ćepenaka, kraj slastičarni i džamija .Pokasno bi, pa izgubih nadu da ću ikog poznatog sresti.
Taman se izvukli od Haseta sa ” peticom u po somuna sa lukom” i da krenemo nazad-izbi Alija Pava.
Bogu hvala da nekog poznatog sretoh, jer nema peha za sljedeću posjetu Šeheru , čaršiji mog djetinjstva .
Dragi moji rogatičani, nadam se da se nećete ljutiti što nisam pričao o Rogi, ali svakako Šeher je grad Rogatičana kao i mnogih drugih. Ja sretoh dvojicu, a vi sretnite ostale.
Puno zdravlja i sreće vam želim u danima do sljedećeg Bajrama, a evo malo fotki da potkrijepi priču.
