Vrlo cesto smo u prilici da pisemo i citamo o onima kojih vise nema i koji su za sobom ostavili jasan trag po kome se i spominju.
Nedvojbeno je da generacije koje dolaze takodjer zasluzuju da se nadju ovdje i da se o njima pise. Oni su nasa buducnost i u njih su uprte sve oci. Nadamo se da ce bas oni biti ti koji ce napraviti prekretnicu i ispraviti ono sto mi nismo znali ili mogli.
Dakle, stizu nam momci i djevojke, ratna i poratna generacija, koja je stasavala pod granatama i u poslijeratnoj neimastini. Zivot ih nije mazio pa su u toj svoj gunguli postali zreli i prije nego sto se to od njih ocekivalo. Porasli su a da pri tome jos uvijek nisu izgubili djecacki izgled.
Danas pisemo o Vedadu Kazicu a mogli smo i o bilo kome drugom iz njegove generacije. To je generacija koja se bori za svoje mjesto pod suncem i ne mozemo a da ne budemo zadovoljni kako to oni cine. Shvatili su da samo znanje i talenat donosi uspjeh a oni su zeljni znanja a i talenat im se ne moze osporiti.
Vedad je rodjen te predratne 1991. godine, u mjesecu julu, na radost svih u familiji, od oca Ibrahima Kazica-Brace i majke Merse, djevojacko Lemezan. Ime mu dadose po Hadziabdic Vedadu, gitaristi iz Teske industrije. Babo mu volio gitaru pa mu vljada bio nijet da i Vedo zasvira. Zivot vrlo cesto upravlja drugacije od nasih zelja pa ce babinu zelju ispuniti mladji sin koji vec sada ima zapazene uspjehe sa ovim instrumentom i o njemu ce se sigurno cuti.Vedo se opredijelio za umjetnost i u tom pravcu on vidi svoju buducnost.
A sve je pocelo tako bezperspektivno i zastrasujuce. Vedad nije proslavio ni svoj prvi rodjendan a pocela je agresija na BiH. Svoje djetinjstvo on zapocinje u podrumu pod zastrasujucom bukom granata na Dobrinji 5. Rahmetli dedo mu napravio skloniste sa krvetom u podrumu i najveci dio vremena je provodio tu. Moze se reci sve do kraja rata. Tako su rasla nasa djeca, ratna generacija koja nam dolazi. Dok su djeca sa normalnim djetinjstvom gledali crtane filmove i divili se njihovim junacima, ova generacija je imala neke druge junake i idole. Njihovi junaci su bili njihovi ocevi, koji su se zrtvovali i tijelima branili svoje potomke. Idoli im bili oni u plavim kacigama koji bi im u tim teskim vremenima prikucili po koju cokoladu ili bombonu. Bili veliki u djecijim ocima ali i u nasim jer nam bijahose jedina nada i eventualna potpora protiv zlocinaca. Da to nece biti bas sve tako, pokazace se kasnije.
Moramo zaista biti presretni kada nam ta ratna djeca sada pokazuju da izrastaju u zdrave licnosti na koje cemo se moci osloniti. Rat je sigurno ostavio traga i tesko se oteti toj zivotnoj traumi, ali oni se bore i daju nam nadu da ce sve prevazici.
Te 2005.godine, upisuje Vedad po svojoj zelji “Srednju skolu primijenjenih umjetnosti” u Sarajevu, smjer tekstilni dizajn, u klasi profesorice Haljevac Nadzije, rodjeno Musanovic.
Postigao je relativno dobar uspjeh i rezultate u skoli, a imali su i jednu zajednicku skolsku izlozbu u decembru 2008 godine, i to I i III razredi tekstilnog dizajna i II i IV razredi kipara.
Sada je zavrsna godina. Priprema maturski rad, kreacije za modele. Mozda ce biti i modna revija sa njegovim kreacijama i kreacijama njegovih drugova i drugarica.
Razmislja o upisu na Likovnu akademiju u Sarajevu. Kako u Sarajevu na Akademiji nema smjer tekstilnog dizajna, razmislja o produkt-dizajnu, a naginje malo i smjeru slikarstva, a mozda cak i opceg smjera.
Vedo slika u svim tehnikama a vrlo cesto zna raditi na svili sto je vec vidjeno ovdje na nasoj stranici.
Vedadu zelimo puno uspjeha u buducnosti i ovu pricu zavrsavamo sa par njegovih radova:
Acril i tempera:
Crtezi:
Svila:
