Ja sam rođen u Sarajevu, ali moje porijeklo je iz Rogatice. Moj dedo Murataga Fejzić, moja nena, moj babo, majka, brat, moja sestra Aiša a.r svi su rođeni u Rogatici. Ova moja priča je podsjećanje na moju rahmetli sestru Aišu i na činjenicu da vrijeme ne može uticati da se naši najmiliji zaborave …
Sjećanje na moju sestru Aišu
Kao djete sam se često pitao zašto samo mi ukućani sestru zovemo Aiša a svi ostali Fatima. Znatiželja me je natjerala da pitam majku, tako poče prića.
Rogatica pred II svjetski rat (Monografija Rogatice)
U Rogatici dedo Murataga, babo Ibrahim i brat Muhamed
Početkom drugog svjetskog rata, u Rogatici je rođena sestra Aiša, bila je neuobičajeno lijepa beba svijetle puti i plave loknave kosice napredna i mirna. Vrlo rano je prohodala i progovorila, šireći oko sebe sreću i veselje. Kako je bilo najgore ratno vrijeme kada ni hrane nije bilo dovoljno a odjeće i obuće još manje, majka je od starih haljina šila odjeću za nju.
Za čudo njoj je sve tako lijepo stajalo da je stari amidža često govorio. „ Ne sređuj toliko dijete snaho, zar ne vidiš da to zemlja gaji za sebe.“.
Nažalost tako i bi, jednog dana Aiša dobi visoku temperaturu i svi pokušaji da joj se pomogne bili su uzaludni.
Neko je pozvao ljekara talijanske vojske koja je tada bila u Rogatici. Poslije pregleda samo je zavrtio glavom i slegao ramena. Rekao je prevodiocu da mu je veoma žao što ne može pomoći tako lijepom djetetu. I silno bolesna nije plakala, bila je strpljiva i mirna..
Umrla je za vrijeme velikog četničkog napada, granate su padale na sve strane tako da dženaze nije bilo. Babo je zamolio jednog komšiju da pod okriljem noći odnese tabut na groblje Hrid i da je ukopa.
Rogatica 1944 (A. Aksamija)
Poslije Aišine smrti majka, babo, nena i Muhamed sa ostalim muslimanima morali su izbjeći iz Rogatice, bilo je to u jeku velikih četničkih napada, kada se spašavao goli život bijegom preko Mesića vozom za Sarajevo bilo velikim zbjegom preko Romanije za Sarajevo.
Sa brda su gledali kako gore kuće i sve ono sto su sticali godinama napornog rada. Od svog bogatstva ostale su žive glave i nekoliko zavežljaja.
Pred kraj rata1945 godne majka rodi sestru Fatimu a brat Muhamed reće „Zvaćemo je Aiša samo neka nam ona ne umre“, radi sjećanja na našu prelijepu Aišu. I tako Fatima za nas postade i ostade Aiša do dan danas.
Rogatica 1945 (Monografija Rogatice)
Jedne godine kada sam imao desetak godina (oko 1960 godine) otišli smo u Rogaticu, posjetili rodbinu i otišli na groblje Hrid. Od zapuštenosti tog dijela mezarja, jedva smo pronašli dedin mezar, sestrinog nije bilo. Minuli rat, ljudski nemar, stoka koja je slobodno pase po groblju kao i vrijeme uklonili su i ono malo tragova.
Moj Babo na dedinom mezaru (mezarje na Hridu)
Kada sam počeo raditi rekoh babi da napravimo bašluke a on mi predloži da pare za mezar damo za neki hajr a da mi popravimo i simbolično obilježimo dedin mezar. Tako je i bilo, ubetonirali smo željezni profil sa aluminijskom tablom i lijepim natpisom.
Nažalost za Aišin mezar mogu samo reći da je tu negdje oko dedinog mezara. Od moje sestre ne ostade ništa pa čak ni slika, samo majkina prića i naše sjećanje, koje evo podjelih sa vama, jer voljeni koji umriješe ili poginuše u ratu nikada se ne mogu zaboraviti, niti vrijeme može uticati da se to zaboravi.
Allahu dragi, molim ti se, obaspi na Onom svijetu moju sestru Aišu, svojm milošću i svim ljepotama koje na ovom nije imala. EL Fatiha!
Ismet Fejzić