—————————————————————————————————————————————
Sistematski su upali sa svih strana,znajući da je taj kvart spreman za ono što se zove nestati sa lica zemlje. Upadali su, zarobljavali, neke odmah ubijali,a neke koji su imali sreće, vodili u zarobljeništvo. Nisam se nalazio direktno u Gračanici,ali sam kod vatrogasnog doma i one zgrade u izgradnji osjetio svaki metak, svaku granatu, vrisak ženskih i dječijih glasova, miris paljevine, sablasnu tišinu poslije svega.
—————————————————————————————————————————————-
Evo jos jedne price o 19.junu1992. godine ali sa pogledom iz susjednog kvarta Rogatice, Kruscice. Iz ovih prica ce se sigurno izvuci zakljucak da smo svi slutili u tom momentu sta se desava u Tekiji, Gracanici i Holucu ali prave razmjere zlocina niko u tom momentu nije mogao sagledati. Naravno, osim onih koji su u Tekiji, Gracanici i Holucu to dozivjeli i sticajem okolnosti prezivjeli.
Autor ovog teksta i sam sluti da ce poslije ovog pogroma doci na red i Kruscica sto se na kraju i desilo. Sticajem sretnih okolnosti autor je prezivio taj pogrom ali je sa svojim likovima dozivio zarobljavanje i torture u Srednjoskolskom centru, zatim logoru Susica i na kraju Batkovicima. Ostali pomenuti u ovoj prici nazalost nisu prezivjeli i do danas se vode kao nestali. Njihova tijela ni do danas nisu pronadjena.
19.juni 1992
Tolike godine prodjose, svasta se zaboravi, i sto treba i sto ne treba, ali taj dan nikada.
19.juni, na oko kao i ostali ratni dani. Mi onako naivni, mislimo da je to samo nesto sto ce brzo proci. Brzo proci pa opet po starom, ja tu, on tamo, oni…svako za svojim poslom, ali…
Pobogu kada sad to sve sagledam, sta se desilo tog dana, pitam se sto li sam ja ostao tu?
Tu gdje niti jedan normalan covjek na ovom svijetu ne bi ostao. Prosto sam im se nudio,k`o na dlanu, samo da me pokupe. Ali tog dana ne predjose preko mosta, kao da su znali da je predstava u Gracanici pocela i da malobrojna publika posmatra,dajuci do znanja,sta i tu malobrojnu publiku ceka.
A pocelo je rano.
Do tada bijahosmo naviknuti da se puca po carsiji, pa nekako nam je Gracanica davala neku sigurnost. Jer ako zagusti, moglo se nekako preci most i skloniti se, bar na trenutak pobjeci od zla koje sjedi tu tik za vratom.
Cak su i moji likovi govorili da bjezimo u Gracanicu, jer eno Meho Kartal odvede Ruleta na Holuc, ali nama se
nekako ne dade, valjda se sudbina htjela poigrati sudbinama likova ovih poslijednjih mohikanaca.
Sistematski su upali sa svih strana,znajuci da je taj kvart spreman za ono sto se zove nestati sa lica zemlje. Upadali su, zarobljavali, neke odmah ubijali,a neke koji su imali srece, vodili u zarobljenistvo. Nisam se nalazio direktno u Gracanici,ali sam kod vatrogasnog doma i one zgrade u izgradnji osjetio svaki metak, svaku granatu, vrisak zenskih i djecijih glasova, miris paljevine,sablasnu tisinu poslije svega.
Izadjem u izvidnicu do vatrogasnog doma,pa iza kula Cana, zmajeva od Bosne,provirim samo koju sekundu,jer ako podju preko mosta,valja bjezati .Ali jos sam tu,mozda sto sam glup,ili sam ludo hrabar,vjerovatno ne znajuci jos sta me ceka,prije cu reci da sam glup.
Gracanicu podavise,vristi svijet,gori sve.Napadaju iz svih coskova,ne zna se vise nista,a ja se zabetoniro,pa ko da mi je nesta moje noge odsjeklo,vec samo gutam ono sve sto se ispred moga nosa desava,pa onako iz prvog reda kina zivota,gledam,slusam,usisavam u sebe nesto,sto i dan danas,kad se toga sjetim,ko da se juce desilo.
Vratim se u pacovsko leglo,pa rakijom,sto smo je pokrali,po hotelu i carsijskim kafanama lijecim strah,koji sve dublje okupira i siri se mojim bicem,koje sluti da je kraj,sasvim blizu,pa vala ili,ili…..
Ako je taj dan neko iz svemira trazio Rogaticu, lahko je mogao vidjeti najsvijetliju tacku na zemaljskoj kugli.
Nisu gledali ko si, koliko si star, jesi li dijete ili nemocna starica Hafiza Zec, imas li cetrnaest ili ne znam ja vise koliko godina.Teror, smrt, razaranje, sve tu uzivo, bez pardona i bez onog bez.
Prilikom pada Gracanice iz Vragolova po nas je dosao jedan clan nase porodice,sa Dinkom P.,ali smo bili sakriveni po podrumima robne kuce,bio babo kod kuce,i rekao mu da mi necemo nigdje od kuce,a i ne znajuci da je vec sva carsija izbjegla preko Ljuna,ali eto nije se dalo.Trazio je i Nusreta i Bibu Makas da i njih povede,ali po nesreci oni se skrivali u podrumu od Ismeta Oprasica rahmetli.Heleneise.
Sabrali smo se kod Stojanove kuce,Nusret,Biba ,Abid Makas,Nusretov babo,Avdo Mina Colic,i moji likovi.Zgledali smo se i sutili,niko ni jednu pametnu da progovori.A i kako cemo kad nam je onaj hajvan istjerao sve iz nas,pa da i ne progovorimo mjesec,ne bi bilo cudo.
Malo smo se organizovali,naravno ne za bjeg,nego gdje ce ko leci,jer smo mi belcim vec zabiljezeni,pa nam nesto neda.
Znamo se svi tako dobro,bili smo ponovo ko jedna kuca,ko i prije birvaktile,kad sam kod Mine jeo najbolje palacinke na svijetu,i sa Nusretom ispekao moju prvu rakiju.Nase Nove godine,omahe,miris cevapa iz nasih avlija,Avdinim sebepom sam se kao cetverogodisnjak osunetio,Bibinim kahvama,pa me nekad i tri fildjana zapadnu,sve,sve,sve…..
Bilo bi mi sve ovo malo nepotpuno da se prica o danu stradanja i njihovim zrtvama a da se ne spomenu i njihovi pocinitelji. Jer postoje mnogi svjedoci koji su prezivjeli taj pokolj, pa naravno kao i ja u vise navrata spomenuli njihova imena.Da li cemo se jos godinama obmanjivati njihovim lazima, da li je bio Persa onaj Perkovic rukometas u Gracanici?
Bio je, a i bili su i mnogi drugi koji nam pricaju andersenove bajke, i pitam se danas, poslije svega, kada se sretnemo oci u oci, smijemo li ih ista pitati, ili mi hocemo jednostavno da zaboravimo dan koji se zove 19. juni 1992.
Ja sam dozivio taj dan tu na mjestu koje se sad zove nikako, i dozivio sam dan poslije, kada sam ostao sam, kada sam shvatio da vise nisam posmatrac, nego slijedeci za vec poznati scenarij ubica koji su isli prema meni. Pa Boze moj nema vise publike, ko ce ovo nekad pripovjedati….
Twin Peaks