Sarajevo, petak 14 maj 2010
Bijaše to jos jedan susret sa dragim insanom, sa starim ahbabom.
Mirsad Teskeredžić, Ćiza je moj stari prijatelj, da ne kažem naš starješina odreda izvidjača: “Ragib Džindo” iz naše stare Rogatice. Nakon prevelikog broja godina smo prije možda godinu i više ponovo stupili u kontakt .
Naravno ovdje na ovoj našoj rogatica.com koju mi svi Rogatičani posjećujemo manje više, jer se tu makar osjećamo svoji na svome…
Prosle su one poratne godine lutanja i tumaranja kada smo svi bili zauzeti vracanjem zivotaa na onaj kolosijek koji smo imali do ’92. Sto znaci bile su to godine borbe za zivotnu egzistenciju, kako doci do komada hljeba i krova nad glavom za samog sebe i svoju porodicu.
Sada u svojim hodoljubljima i zijaretenjima nasih Rogaticana vidim da nas je velika vecina uspjela, sucur Allahu dragom. Imamo lijepe kuce, lijepe poslove, a i djeca uspijevaju i postaju polahko svoji ljudi.
Stojimo cvrsto na svojim nogama a znamo kako smo bili baceni od nasi dojucerasnjih komsija, stetnika…
Okrenem tako u utorak il srijedu porano Cizin broj mobitela. S druge strane cujem nerazgovjetan i tih glas. Zovnem ponovo kad ko pomalo razumih:
Na sastanku sam javicu ti se kasnije.
I stvarno nekad kasnije zvoni mi mobitel i raspoznajem Cizin glas, mada ga nisam cuo pozadugo.
Kaze da je u Banjaluci na sastanku, valjda u onoj Dodikovoj zgradi, kontam. Javice mi se za dan, dva dok se vrati u Sarajevo.
Nas Ciza inace radi u Federalnoj upravi civilne zastite kao Pomocnik direktora u sektoru za planiranje, mjere zastite i spasavanja i vatrogastvo, i ima zvanje Profesora…
I tako do dan, dva kasnije ujutro zvoni mi ponovo mobitel. Stigo nas Ciza nazad u Sarajevo. Dogovorismo se da se vidimo odmah danas, oko podne.
Gdje?
Na Stupu u kahvani nase Rogaticanke, Merke sa Holuca prezime djevojacko Stitkovac, scer Sabrijina.
Sabrija ljubitelj prirode i lovac pa je i kahvana tako opremljena. Po zidovima slike iz lova, ljudi i divljac.
Cujem tu se cesto okuplja i aksamluci jedno lijepo drustvo nasih poznatih Rogaticana, pa kontam da mi ih je jednom utrefiti…
Bus stanica, Doglodi, Ahatovici, odmah desno ispod, do, Stupske petlje kad ides odozgo od grada.
Kad krenes sa bus stanice prema Doglodima koju stotinu metara dalje sa lijeve strane vidis objekat i na njemu tabla:
sur “STUP”
Gostionica
Vl. Merka S.
E dobro smo tu moramo biti ja i moja scer Sumeja.
Ulazimo, biramo sto na lijepom mjestu i bivamo ugosceni.
Cize jos nema i ja pitam za Merku koja se domalo pojavljuje. Malo muhabetimo a Sumeja bi da jede corbu i cobra se zacas stvori na stolu. Ciza mi rece jednom da cesto tu navrati na rucak jer je ta njegova Federalna uprava civilne zastite tu negdje u blizini. Negdje je toranj al ga jos nevidjoh. Uskoro dolazi i Ciza pa se bratski selamimo.
Sjedimo, castimo se i ugodno muhabetimo o svemu i svacemu. Al ipak najvise o staroj Rogatici, njenoj raji i o starim izvidjacima. Spominjemo nasu staru raju.
Gdje je ko, kako se snaso, sta je sa porodicama nasih izvidjaca sehida.
Pricamo o Republickom takmicenju izvidjaca koje smo birvaktile organizovali u Rogatici. Ko se nesjeca velikog izvidjackog satorskog naselja koje je bilo niklo na starom, tada jedinom, stadionu FK Mladost. Moram priznati svi smo tada podobro zapeli ali najvise zasluge pripadaju nasim starjesinama: rahmetli Muberisu Holuclicu, Muzi i Mirsadu Teskeredzicu, Cizi. Pomoze nas tada dobro i opstina sa svojim strukturama. Financijski a i u opremi, satori, kreveti, cebadi od TO…
Imadosmo srece tada da gradonacelnik opstine bijase Osman Teskeredzic, Cizin otac.
Necu spominjati imena ostalih zasluznih za uspjesno organizovano Republicko takmicenje jer bi mi trebalo dosta vremena i opet bih vjerovatno mnoge zaboravio spomenuti.
Sjedili bi mi i pricali tako do navece da Ciza ipak ne morade nazad na poso pa se slikasmo na kraju, poselamismo i dogovorismo da se uskoro opet sastanemo…
