Bilo ih je i ove godine, možda čak i više nego prethodnih godina. Susreti sa Bosnom i njenim gradovima, mojim gradovima u njoj, prijateljima, poznanicima, i onim koje, baš kad bi imali pravo izbora, ne bi poželjeli da sretnemo. To sve je sastavni dio života koji valja živjeti.
Sezona odmora traje jos uvijek. Jedni tek idu, drugi se vec vracaju a neki polahko i zaboravljaju da su igdje i bili. Sve to traje tako kratko i uglavnom izgleda kao neki nedovrseni san, prekinut bas onda kad je najljepse, bas kao sto to uvijek i biva u lijepim snovima. Dugi put, naporna voznja ne pada tesko kada se vozi prema Bosni. Sam susret sa Bosnom, prelaskom preko Save, ispunjava dusu nekom toplinom. Taj osjecaj je tesko opisati. On je mozda stran onima koji u njoj zive jer je to nesto sto se samo od sebe podrazumijeva. A sve sto se samo od sebe podrazumijeva biva najcesce neprimijeceno i vrlo cesto nedozivljeno. Posebna bujica osjecanja navire kada se priblizavamo Sarajevu, gradu nase mladosti, studentskih bezbriznih dana, zatim preko Romanije, Rogatici, rodnom gradu. I onda na kraju Gorazde, grad moje rane mladosti gdje pohadjah srednju skolu. To je moja marsuta od Aachena preko Sarajeva, Rogatice do Gorazda, 1660 km. Na tom dugom putu ima sasvim dovoljno vremena da se razmislja i razgovora o stvarima koje bude najdublja osjecanja.
Ulaskom u Bosnu odmah primijecujem veliku koncentaciju policije na putevima. Svugdje i na svakom cosku policija sa radarima. Obicno ocekujem tako nesto i vozim oprezno. To me uce iskustva od ranijih godina pa i pored toga rijetko koja godina prodje a da ne budem uhvacen u tom sitnom prekrsaju. Ove godine mi se to desilo na Glasincu, na samom kraju putesestvija ka Gorazdu. Pukla ravnica glasinacka a ogranicenje 60km/h. Vozim sporo i smetam ostalim ucesnicima u saobracaju koji bas i ne mare za ogranicenja. I eto jedan trenutak dekoncentracije i vec sam u viziru radara. Vozio 74 km/h. Nema se kud valja platiti ceh nepaznje. Ali sad pocinje ono sto je vec godinama u Bosni praksa. Kaznu mogu platiti samo u Rogatici pa se vajlda onda vratiti ponovo na Glasinac po dokumente. Naravno, slijedi i moje pitanje moze li to kako drugacije. Policajca po faci poznajem a cini mi se da ni ja po imenu nisam njemu stran. Valjda nekad bio na praksi u TPR-u. Uvijek je moglo malo drugacije, i ja platih svoju kaznu od 30KM ali bez kvitunga. Sve to bijase zabiljezeno u neku svesku, mozda cak posudjenu od djecurlije. Pozdravismo se i usput dobih informaciju da vise nema patrola do Ustiprace. Kako je samo ova kazna vaspitna. U prvi mah pomislih da me hoce navuci da jos koji put platim. Od tada sam vozio po propisu. Zacudo data informacija bijase tacna. Ne sretoh vise ni jedu patrolu.
A sada i o malo ljepsim stvarima. Sutradan odmah sjedoh u auto i put Rogatice. Valja vaditi rodni list i uvjerenje o drzavljanstvu za CIPS-ovu licnu kartu. Naravno, to bijase jedna formalnost koju zavrsi nas Zambi bez da sam i usao bilo sta da trazim. Usput mi Zambi rece da je Rale izrazio zelju da se vidimo. Naravno, taj susret sa mojim bivsim radnim kolegom je i mene obradovao. U medjuvremenu susrecem poznanike, bivse radne kolege iz nekadasnjih vremena, prije rata. Svi su oni sada tu u Opstini. Sa svima prebih pokoju a onda i sa Raletom, nacelnikom opstine. Sa Raletom imadoh susret i u Gorazdu gdje je on sluzbeno boravio. Popismo po kahvu i razgovarasmo o mnogim temama. Raduje osjecaj da se pocelo razgovarati a od razgovora i pocinje sve. Mozda ce i doci nekad vrijeme da cemo moci normalno komunicirati umjesto sto se prozivamo i vrijedjamo sa suprostavljenih strana. Taj osjecaj budi nadu a odnekle se i mora poceti.
Drugi dan dogovorih susret sa nasim profesorom Husom Hodzicem. Ponovo put Rogatice. Usput navratih u IZ da platim clanarinu za ovu godinu. Susretoh se sa novim efendijom. Prebismo dvije tri i moj prvi utisak, koji me najcesce ne vara, je da se radi o jednom odmjerenom i obrazovanom covjeku koji zna sta hoce. Nece li Bog dati da i to krene na oposlu jer je to jedino mjesto gdje se nasi povratnici okupljaju.
Susret sa profesorom mi je uvijek bio drag i razgovaralo se o pamatnim stvarima. Iznenadih se koliko je od naseg zadnjeg susreta profesor informisan o onom sto se desava na meidijskim prostorima sto se tice Rogaticana. Popricasmo o svemu pomalo. O Rogatici se dosta pisalo u negativnom kontestu jer je bilo za to i debelih razloga. Mozda je doslo vrijeme da se odlucimo da li se odricemo Rogatice ili da se pokusamo za nju boriti i nesto uciniti. Mozda bi se konacno trebalo o Rogatici pisati i u malo pozitivnijem kontekstu ako zelimo da se za nju borimo. To je stvar opredjeljenja svakog od nas ponaosob. Poslije dvocasovnog caskanja o svemu pomalo, dogovorismo se da cemo biti u kontaktu. Profesor veci dio godine provodi u svojoj Rogatici, u porodicnoj kuci, djeleci sudbinu povratnika.
Poslije ovog susreta navratismo Zambi i ja u Irfinu Rostiljnicu. Malo u sali iskritikovah prodavacicu koja me upita hocu li cevapcice sa lukom ili sa senfom. Cuj sa senfom. To prvi put cuh ovdje.
Bilo je puno lijepih druzenja sa mojim pravim starim prijateljima o kojima cu mozda jos koji put sjesti i napisati. Za prvi put ce ovo biti sasvim dovoljno a mozda i previse.