AVDUKINA BESJEDA

Poštovani čitaoci ovog sajta,
Već duže vremena želim da napišem nešto o svom, a vjerovatno većine Vas i o Vašem rodnom kraju, kroz dijalošku dimenziju sa malo vedrije strane. Neke ozbiljnije teme će možda doći u kasnijoj fazi na obradu. U ovim „PRIČAMA IZ SEHARE“dotaći ću se mnogih likova iz našeg rodnog zavičaja i biće pomenuti punim imenima, ili prezimenima ili nadimkom, iako veći broj odavno nije među živima.
Neke ću možda malo uljepšati, neke i neću, ali želja je da priče budu dobronamjerne, veselijeg sadržaja i da prikažu život koji smo živjeli sa našim sugrađanima. Svi smo mi ipak ljudi, prolaznici na ovom svijetu i ništa više.

Biće i izvornog govora, folklornih izraza, malo grubih nadimaka, al narod ih je dao, a i pokoja psovka. Molim Vas za razumjevanje.Ipak smo u 2011.godini. Rodbinu koja je ostala iza umrlih molim da uvaži lični doživljaj pripovjedača, a ako sam neke pričama uznemirio, unaprijed se izvinjavam i molim za oprost.
I na kraju najtoplije Vas molim da nakon pročitanih priča, osobama koje se spominju, a nisu među živima
odate počast svako na svoj način i prema svom vjerskom opredjeljenju i svetonazoru.
Učinite to poslije svake priče molim Vas.
Sve priče će biti potpisane sa pseudonimom Aci Tagor 1414.
S uvažavanjem, ma gdje bili!

AVDUKINA BESJEDA

Onomad, sjedih i eglenisah sa našim dobrim Avdukom. U bosanskoj čaršiji, uz takum i bozu pokrenu se muhabet.

-Bogati Avduka,kako si?

-Eh! Kako može biti muhadžer? Muhadžeri su ti bolan najtužniji insani na dunjaluku. Svakome
smetaju, pa i sami sebi. Niko hi plaho nešto ne anlaiše, al eto trpe hi.

 

A idu samo na jedno gorivo.

 

Progone ih uspomene. Da nije uspomena, kakve god da su one, čini mi se nebi bilo ni njih.To je jedino izvorno njihovo.

-Pa i ti si muhadžer, pod stare dane.

– Jes vAlaha. Život ti je ko zvrk. Kad ga neko zavrti nikad se ne zna gdje će stati. Jal na hastalu,
jal ispod.A i na hastalu se nikad ne zna u kojem će ćošku stati. Vidiš vi sa istoka pa u šeher
a ja iz šehera pa na istok.Nekog život baca tamo, nekog vamo. A čojek misli da on sa životom
ko upravlja. Eh,moj brate.

 

Ote se uzdah iz Avdukinih grudi i nasta tišina. Čula se lomljava kocke i pokoji srk kahve, a iznad glava su putovali plavičasti duhanski tragovi.

-Prošo sam ti nedavno kroz tvoju rodnu nahiju. Lijep kraj, al nešto fali.Beriketa,šta li?
Ne znam. Nekako mi sve izgleda ko one palanke u pričama Radoja Domanovića.Tako ja vidim, a kako je vi osjećate, ne znam.

-Teško pitanje Avduka,a lahka odgovora nejma.

-Biva to tako kad narod ne poštuje sam sebe. Nisu bolan džaba latini rekli da je istorija učiteljica života. Mi je ne poštujemo i stalno nam se isto vraća. Valjda je to usud.Imamo ko biva školovanih mlogo, ali ništa. Bogami ko da i nejmamo. Slaba fajda od tih silnih naukovanja.

-A znaš li ti kakoja vidim tvoj kraj?
-Ne znam,iznenađen odgovorih.

-U nečemu ste dunjalučki poznati, u nečemu evropejski igrači što bi stari rekli, u nečemu
u bivšoj Jugi jaki, pa i u ovoj mrtvaji Bosni uvaženi. Nije bolan to šala. Nisi bolan mali, osim
ako ti to hoćeš.I bićeš mali, ako to što imaš ne cijeniš, ne čuvaš, njeguješ.

-Goleme rječi zboriš mudri Avduka, a moreš li to malo rastabiriti, godi mi nefsu.
-Ne hiti ti se?

-Jok vala, jer ovaku besjedu ko zna hoću li više čuti.
Malo predahnusmo i ja od unutrašnje treme,prokinuh:
-Veliš jedini dunjalučki?

-Jes vala. Ona ergela na Borikama što je bila, a kažu i sada je ima, samo taka je u dunjaluku.
Samo je ona jedna i jedina „una“,što bi rekli braća Talijani,nasmija se, koja uzgaja
brdskog bosanskog konja. Konj ,a naš bosanski, sa svom svojom japijom, jedino takav može
opstati u tim našim gudurama. Možeš ti njega micati, ali jok neće se tamo neće primiti, i
kažu presvisne. Ko i ovaj naš bosanski insan. Nakači se on na sve što dunjaluk ima, ali dušom
nikad.

-A,evropejski igrači?

-Eh,tu je hikaja malo modernija.Iz muhabeta sa drugim čojama iz vaše rodne nahije, spozno
sam da ste bili majstori i plaho baratali sa gvožđem. Kazuje se da ste bili veliki majstori
u pravljenju prečistača za limuzine i teške mašine i da ste radili onaj šišteći lonac. Prodavalo
se po evropejskim ćaršijama pa i dalje, i jedno i drugo.Vi njima robu, oni vama njihove pare.
Što bi bistričani rekli“pravo slovenski“.Ačkosum.

Odulji ovo Avduka,rekoh, a sav gorim da nastavi dalje.

-Neka te. Neka se zna šta se skupno radilo i dokle se dobacivalo.Vi bolan bili Evropa prije
trijes ljeta,a oni danas po vazdan gude o Evropi.

 

Ja vakta svakaka!?

-U Jugi.Šta je u Jugi?

-Slušaj,svaki vakat kad je mir lakše je durat, a vakat Juge, za ovo današnje je bio plah.
-Juga vas „šveđane“ zna po moto trkama. Prvo, glavnom đadom kroz vašu ćaršiju, a onda po
brdima. Koliko sam puta svoju fameliju molio da idemo i gledamo trke kod vas.

 

Eh!

 

Prenosila i televizija iz Sarajeva za cijelu Jugu ,al onu brdsku. U taj vakat malo je ko to mogo izgurat.
A vi bogami jeste.Aferim!

-Bosna!? izletih.

Avdukino čelo se nabra ko mijeh u stare harmonike, oči zasijaše, usta se jedva pomjeriše, ruka
zadrhta. Pomislih,šta bi? kad se ču:

-Uh! Rano moja ljuta.

 

Otpi boze iz staklene krigle, otpuhnu i nastavi.

-Pisalo se o njoj, piše se i pisaće se i opet se bojim da će se slabo toga kazat. Pjevalo se,
pjeva se i pjevaće se.

 

Neka.Odoh daleko.

 

Zahalavantaću bojim se.

 

Jah!da se vratim.

 

Vaš kraj u Bosni u stara vremena, a to kazuju ovi plaho stari insani, zvao se Ćelebi Pazar.
Nahija dobro bogata i velikim i malim hajvanom. Rijetka je ćaršija koja je imala dva pazarna dana,
a vi ste imali to, a napobaška hajvansku pijacu. Nije šala početkom i krajem hefte.

 

U onim starim ćitabima kazuje da mjesto ili kraj koje ima žive pazare, je vrijedno i bogato.

-Bilo! izletih nerovozno.

 

-Ima li još nešta? upitah Avduku ljutito.

-Ima.Ti se to ko ljutnu.

 

Ha?

 

Ne zamjeram. Vidim pravi si muhadžer.Uspomene progone.

 

Eto, svi koji su dolazili u Rogu, kako je nešto kratite, su zapamtili i rogatičke đenaze.

Ispraćaj mejta s ruke na ruku po nekoliko kilometara.

Taj običaj mi se duboko urezo u ovu moju tintaru. Fin i dostojanstven adet.

 

Adet jakih i golemih. Po tom su vas znali i cijenili.

Eto tako ja vidjeh sa strane,a dalje je do vas, hoćete li se cijeniti, poštovati, pomagati ili dijeliti.

Na vama je.

 

I još nešto“Neznanje istorije se glavama plaća“.

-Fala Avduka na lijepoj besjedi.
-Iz duše je.Da znaš.
-Znam.
Na stolu ostadoše krigle i filđani, a mi odosmo u tmurnu bosansku noć.

 

Svako sa svojim uspomenama.

Sarajevo,

maj 2011.godine
Aci Tagor 1414

Komentariši