Put u neizvjesnost (2.dio)

Nekako u polutami isao sam za svojim likom, dok za druga dva nisam nista znao.Spustio sam se na beton, ko u filmu „Nicija zemlja“ ,desno od mene bio je taj jadni covjek za koga ne znam je li bio uopce ziv.Lijevo od mene su bile zene , djeca i plac.  Neki tupi zamor  mi nije dozvoljavao da dodjem do sebe. Jedan od mojih likova za kojim sam isao,utopio se izmedju zena i djece pa sam ostao sam, negdje na cistini. Bas to mi se nije svidjelo.

Vec je bilo kasno. Prilicno sam umoran i iscrpljen od prethodnog dana. Nije to bio jedan od onih obicnih dana,koji su nam prolazili u druzenju i ispijanju kafa, sa svojim dragim prijateljima. Ovaj dan, za nas koji smo bili tu nam se urezao  tako da to  nijedna gumica za brisanje nece moci obrisat. Sve  nam je to pred ocima, kao da se to juce desilo.

Nismo bili svjesni.

Nismo ni sami svjesni u kakvu smo masinu smrti upali. Mozete li zamisliti samo, kakvo je to bilo mjesto, kad nije bilo razlike izmedju starih,zena i djece. Posebno su bili u opasnosti mlade djevojke, koje su bile izvodjene,u nepoznato. Jer noc je bila ko stvorena za katile, vukove koji su namirisali zrtvu. Noc kada ih muskarci nisu puno interesovali. Ma koliko se krile ispod mahrama i dimija,onako nezasticeno, cekale su ko ovca noza, cekale i molile dragog Boga da se to njima ne desi. Ali.

Pamtim dodje jedan i prozva je da ustane. Onako sva preplasena i izbezumljena , mlada djevojka je ustajala polahko, nesigurno, akovana strahom koji joj je ledio krv u zilama. Brzo  je povisio glas, nisam sad siguran dali je udario.

Znam samo da kad je ustala, jedva da je navukla obucu i brzim korakom izasla napolje. Za to vrijeme dok sam bio tu, nije se vratila. U vrijeme kad se desava svasta a ne vidi se nista, dolazi do prvog susreta oci u oci. Lezao sam i pokusao sam zaspati, sto se kaze bar na jedno oko. U tom trenutku pojavio se on. Nisam poznavao uniformisano lice. Stao je onako kako mu je i dolikovalo. Pun sebe, vlasnik sada nasih zivota,kojem kad bi bio cejf, uradio bi ono u cemu bi nasao zadovoljstvo. Bio je to Dragan zvani Jenki, komandant logora Susica, kome bi i Goebels pozavidio na zlocinu koji je cinio

 

Ja  fol spavam, otvaram oci tek toliko da ga vidim. Bio je vrlo visok, 1,90, maskirna uniforma, izmedju nogu pantalone poderane, crni sesir na glavi. Mislio sam da ce me pojesti?

Pita ko sam ja?  Kazu mu, onaj sto je veceras dosao. Nije mi vise nista rekao, a nije me ni dirao, vec se obrati covjeku koji je lezao do meine. Kao da je sebi malo dosao,vidno tesko disuci. Jenki mu rece da on ima jos sa njim nesto popricati, sto je znacilo i njegovu smrt, obzirom u kakvom je sada stanju bio. A nadam se da je jos ziv.

Zene i djeca su bili puni usiju, jer tu nije bilo ama bas nikakvih uslova za higijenu. Ustvari to nikome nije padalo na pamet, jer svakome je bio isti cilj,ostati ziv.

 

Svanulo je, pa se moglo vidjeti gdje je ko od nasih Rogaticana. Moj lik i ja smo se premjestili sa mjesta gdje smo proveli noc i pridruzili se ostalim nasim likovima i Rogaticanima koji su sa nama zajedno tu dovedeni. Jutro je vrijeme i kad se islo u WC, ali samo jutro, jer ko nije isao tada u WC nuzdu je mogao samo vrsiti u gace,jer nije postojala druga mogucnost. To nisam ja izmislio vec sam vidio. Ko je zelio da vrsi malu nuzdu stao bi u jedan red a za veliku nuzdu u drugi red. Od samog vrha hale gdje su bili Cigani isla je jedna zena u dimijama iz cijih dimija je ispadao izmet,jer joj niko nije dozvolio da izadje napolje. Kako je isla,tako je  za njom ostajao trag.

Moji likovi i ja smo imali jedan problem.Imali smo u torbi koju smo nosili jedne krojacke makaze,i nismo znali sta da radimo u tom trenutku. Odlazak u WC je bila jedna sansa, kojom bi se toga belaja oslobodili. Komunicirali smo sa ostalim logorasima iz Vlasenice, sad lika vise i ne pamtim. Samo znam kada sam mu priopcio da imamo makaze u torbi i pitao ga kako se toga osloboditi,vjerovali ili ne, taj isti ide prema strazaru, prica nesto sa njim,i pokazuje na nas. U tom trenutku ustajem i stajem u red za veliku nuzdu, naravno bez makaza, sto je bio za mene veliki rizik. Strazar sa kojim je pricao logoras,nista na to nije reagovao, nije mi bilo jasno.

Krenuli smo nas dvojica trojica, izasli iz hale,i isli smo prema nekim barakama. Posto smo tih dana minimalno jeli, nije se moglo ni u WC. Razgovarao sam sa jednim Rogaticanom o situaciji koja nas je snasla i sta bi moglo biti dalje. Brzo smo se vratili u halu i sjeli, ko vec gdje. Dok smo sjedili, moj lik mi prica,dok je provela noc medju zenama i djecom, da se u toj hali svakodnevno izvode zene,koje se ne vracaju, ubijaju se ljudi tik ispred hale. Koga izvedu, ako se cuje pucanj, izgubio je zivot od vatrenog oruzja, ako se ne cuje pucanj, onda od hladnog oruzja. Ta prica je unijela nemir u mene, kao da sam znao sta nas je tada cekalo.A cekalo nas je dosta. Znate, kad dva tri puta uzastopno dozivite smrtonosni strah, cetvrti vam bude svejedno.

Tada ulazi u halu Jenki i nosi noz. Svojim dugim laganim koracima dolazi negdje na sredinu hale. Ruka u kojoj je drzao noz bila je zamotana, kao da je bio povrijedjen,i rece:

 

„Ko je ovaj noz donio  da mene ubije.“

 

Nastao je tajac u hali. Pusio je cigaru a onda  rece: „Vasi zivoti ne vrijede ni ovo pola cigare.“ Rece: “Ja znam da ste vi donijeli ovaj noz da mene ubijete. Vi zene u dimijama ste ovaj noz sakrile da bi mene mogli ubiti.“

Nastao je mali kosmar u hali. Sa druge strane se cu jedna zena u trenerci i rece: „Ovi iz Rogatice su dosli sinoc i oni su donjeli taj noz.“

Eto ti sad. Prvo onaj za makaze, sad ova za noz. Mi Rogaticani koji smo sjedili preko puta te zene ostadosmo na milost i nemilost ovog krvoloka. Moj lik rece: “Gospodine mogu li ja taj noz da pogledam.Mi iz Rogatice smo imali noz,koji smo predali policajcima,koji su nas dovukli iz Rogatice.” Moj lik rece: “To nije nas noz,i sjede pored mene.”

Ova zena koja se javila,kaze da se rove stvari od svih,i da se vidi ko sta ima. A imali smo toliko toga,a da nismo ni sami bili toga svjesni.

 

Kao sto vec rekoh, makaze smo imali,ali. Imali smo jos mnogo toga vise. Jedan moj lik je u svoju torbu kad smo polazili stavio, dvogled, makaze, velike duge viljuske, nozevi kuhinjski. I sta da nas budu rovili. Jenki rece, sad ce oni zaklati deset zena. Necu vas ja klati nego ce vas klati oni koji vas ne znaju, Seseljevci,koji su trebali da stignu u Susicu. Zato, rece, trebaju mi petorica koji ce kopati rupu. A ko kopa rupu i ne vrati se .

Nastala je tiha frka. Necemo klati samo njega, nego i njegove najmilije. Nastao je onaj smrtni strah, povili smo glave i gledali prazno punim straha u pod. Jenki je imao pistolj i rekao da on trazi medju nama tu petoricu koji ce kopati sopstveni grob. Krenu sreda, od jednog do drugog,  nisaneci pistoljem u visini glave. Dodje do mene, osjetio sam ga a nisam ga video. Stajao je pored mene par sekundi koje su mi se ucinile kao vjecnost, kao one u Kruscici. Jedan moj lik se onesvijestio, glava svakako povijena pa se ne vidi, a ja je laktom lijeve ruke  drzao je da ne padne. Nakon par sekundi prosao je mene, jos nas par, pa onda rece:“…..ti…….ti……..ti…….ti……..ti izadjite.“

 

Povijenih glava izlaze petorica muskaraca, rukama na ledjima.Jjedan za drugim izlaze iz hale u koju se nikada nece vratiti.

Nedugo za tim svijetlo, sreca. Kazu ovi iz Rogatice sto su sinoc dosli, neka spreme svoje stvari. Oni idu dalje. Autobus u kojem smo sinoc bili, bio je parkiran ispred logora, gdje su nas cekali oni isti koji su nas i ostavili u noci koja mi je bila kao drugih hiljadu. Isli smo tiho jedan za drugim, kao i uvijek u put koji se i dalje zvao neizvjesni put. Put u kojem cemo naci put do onoga  za kojim svi zudimo,a to je sloboda…..

 

( Nastavice se )

 

Twin Peaks

 

Komentariši