Malo, malo pa navratim na ovu nasu jednu i jedinu, rogatica com.
Posjeta u zadnje vrijeme nije na nivo posjeta od prije. Dobro kontam, priprema se raja za godisnji a vec su neki i stigli i vidjoh ih ovde u Sarajevu.
A neki ce malo kasnije kako bi bajramovali negdje u Bosni, lijepo treba to sto dostojanstvenije obiljeziti.
Eheee nije sala Bajram.
A Bogami eto hodo sam i ja po tom dunjaluku al nigdje ko u Bosni se ne osjeti mirisom hrane, kolacima a o garderobi da ne pricam. Sve je to cakum pakum od najmanjeg do onog staroguza u koje jos malo pa i ja spadam.
Eh to mi naum pade a bi prije desetak godina domalo kad se moja porodica tada srecna i vesela vrati iz Njemacke.
Taman uoci Bajrama zazvoni telefon, javi se moja Munira i primjetih po njenom govoru i veselom licu neko ko joj je veoma drag.
Pricase pozadugo, a ja sve ko isaretom pitam ko je al ne saznadoh dok ne prekidose vezu. Ma ko ti je to sto mi ne kazes sav se preznojih.
Eeee sutra imamo goste. Ma kake bona, kaki gosti a i Bajram je. Eh taman nam hoce da dodju na Bajram.
Ama ko je, izusti vec jednom ako Boga znas. Dusko i Brana, zavika.
Nesta me promjesi po stomaku, otkud oni bas sutra, pa Edib i ja trebamo u džamiju na Bajram namaz, nekako se u cudu nadjoh.
Ne brini ti za džamiju i bajram namaz, zavika moja Munira, oni ti stizu oko podne.
Ne rekoh vam, ovi nasi gosti su nasi dobri prijatelji iz Srbije.
Brankica je Ruđanka i dobra prijateljica moje Munire jos iz djetinjstva pa se udala u Visegrad i poslije odselili u Uzice.
Helem pijemo kahvu po dolasku kuci iz džamije kad opet telefon, e jeste li kad ste stigli, gdje ste evo sad ce Irfo doci pred vas. Jesu li, zavikah, jesu de popi tu kahvu cekaju te na Lapisnici idi pred njih. Pametan nista ne govori kad zena zbori.
Srknuh onu kahvu i nako skockan u bajramskom odjelu upalih auto i pravac pred goste. Bio je to susret pun emocija i suza , placa, grljenja i nevjerice da smo se zivi i zdravi ponovo vidjeli.
Helem malo se smirismo i ja zavikah, hajmo Munira vas ceka. Stigosmo brzo do stana vrata sirom otvorena Brankica se baci u Munirin zagrljaj i tako zagrljene briznuse u plac. Nekako se Dusko i ja provukosmo mimo njih do sobe.
Sjedosmo i buljimo jedan u drugog, ni rijeci ne progovaramo. Ama opustite se, daj mi malo vode necemo li doci sebi i sabrati se.
Domalo krenu prica i tako dva dana i dvije noci.
Napripremala moja Munira svega i svaceg od pita, variva do kolaca, ko Bajram pa dao Bog svasta na sofri.
Vakat rucku a moja Munira nakitila hastal, ma nema sta nema od supe pa slanog pa kolaci ma svega. Ne prestaje prica ni jednog trenutka a pricalo se o svemu i svacemu.
Eh pred aksam odosmo na cevape a Bascarsija dupke puna, ma nemas gdje sibicu baciti a sve se to obuklo ko manekeni.
Mozda bude kakav nastavak…